Nekoć davno, daleke 1983 na Noć vještica rodila se naša mala Thordiss Volsung. I čim je otvorila svoje sive ( tada) filozofske oči i pogledala majku pronicljivim pogledom, svi su znali da je ona nešto posebno i da će okrenuti svijet naglavačke ( i ljude!). U djetinjstvu smo imale zajedničku osobinu, naime, izraženo neprijateljstvo prema ljudskom rodu. Kad je naša Hipi bila mala, gosti baš nisu bili poželjni u njenom domu, bar kad je ona bila budna. Kad su joj tepali, grdno su nagrabusili, ''buci,buci, slatkog li djeteta'',govorili bi, a ona bi se na to sva narogušila:''šta? Šta me gledaš? Marš van!''. Gostoljubivost joj nije bila jača strana, čini se. Ja sam tad pak bila vrlo introvertirano derište koje nije voljelo da ga gnjave,a kamoli maze, a dolaskom u idiotski vrtić se situacija pogoršala. Navlačila sam svoju lutku crnkinju i sustavno mrzila sve klince oko sebe. U 5-toj godini mi se dogodio sudbonosni trenutak u životu. Ugledah na hodniku svoje omražene ustanove jedno čudno bljedoliko biće alienovskog čela kako pilji svojim tamnim očima u mene. I ja se zapiljih u nju. To je bila ONA! Obje smo odmah znale da će naše prijateljstvo biti posebno i za cijeli život. Nijedna se od nas ne sjeća zapravo upoznavanja, ali se zato obje sjećamo prvog pogleda. I tako kročimo skupa kroz život evo već 17 godina i kada nas jednog dana putevi odnesu u neke daleke i strane predjele, ja znam, jednostavno znam, da nam nikakva prostorna udaljenost neće ništa značiti i ugroziti prijateljstvo. Naše duše se nađu, prije ili kasnije, uvijek na istim stazama i traže ponovni susret. Još uvijek ponekad razmišljam koliko bih bila drukčija osoba da nisam srela nju. Svojom snagom duha mi nije nikad dopuštala da pokleknem, svojom inteligencijom i stavovima mi je otvorila i proširila bezbrojne horizonte, svojim umjetničkim talentom me je beskrajno iznenađivala. A to i danas radi. Zahvaljujem nebesima što su mi je poslala. Kada tapkam izgubljena po mraku, ugledam svijetlo fenjera, prvo slabašno i daleko, a zatim se kreće prema meni sve bliže i bliže. Njena ruka uzima moju i vodi me van iz mračne spilje na divlje proplanke pokazujući mi nepregledno prostranstvo gustih i dubikih tamnozelenih šuma. ''Pogledaj!''- reče ona-'' ovaj svijet koji gledaš je prebivalište duha mog, svijet je to beskrajnih šuma, divljih oceana i gordih planina. Nebom lete ponositi rigači vatre, obitavaju bića magična i drevna poput samih stijena, u zemlji je ukorijenjena sva mudrost svemira, ali i opaki stvorovi se mogu ovdje naći, praiskonska zla koja vrebaju u magli. I slušaj šta ti imam reći, ako nestanem s našeg svijeta, izgubljena za tebe nisam, ovdje ćeš me uvijek naći.''
NAJDRAŽA MOJA VJEŠTICE, ŽELIM TI SRETAN ROĐENDAN ! Tvoja zauvijek odana Grobo
Post je objavljen 31.10.2005. u 22:41 sati.