Iza tanane koprene sna, u izmaglici bezbrojnih, sitnih kapljica sjećanja, u sjaju slabašnog svjetla, negdje u mreži treperavih sjena, ukaza mu se poznat obris, otkriju se crte poznatog mu lica. Pojava u sjeni bila je golema, sve bi glavu morao naginjati, upirući pogled gore, visoko, do širokih obrva i dubokih crnih očiju. Odisala je snagom, iz nje je zračila sigurnost i zato trkom poleti, bacivši joj se u zagrljaj.
Znao je tako, mirno, sjediti u krilu satima, slušati priče i upijati prošle događaje, ispričane sigurnim, dubokim glasom, prigušenim tako da blago sjeda na mlado dječačko uho. Gledao je zadivljeno oči pune mudrosti, promatrao je ožiljcima izbrazdano lice, i vremenom, i brigom, pa se onda bezbrižno šćućurio i samo slušao... satima...
... dok ne bi začuo jedan drugi, poznat, milozvučan glas, kako iza vrata doziva obojicu, pa se prene, hitro okrene, značajno pogleda velike oči, pogleda punog topline. Oni znaju, oni se zajedno raduju. Ho, ho, kako im srca samo zaigraše od veselja što će je ponovno vidjeti, i čuti, i dodirnuti...
... ona je tu, a oni se smiju, ustaju, žure - svaki korakom primjerenim svojoj mudrosti, hitaju u zagrljaj, u polje ljubavi, njen miris osjećaju, sigurni su, jer ona je tu... napokon.