Juče sam se uhvatila malo gledati neke informacije vezane uz De Sadea. Svi mi znamo tko je De Sade, i znamo njegovu ulogu u BDSM-u. Svi znamo da je pola života proveo u ludnici, da su njegove knjige spaljivane, ali ipak čitane.
Ali postoji jedna činjenica koja je malo poznata većini ljudi, a ta je da je De Sade bio oženjen za plemkinju. Oni ljudi koji prakticiraju BDSM i ponekad citiraju De Sadea i njegove riječi vezane uz moral, bol i drugo zaboravljaju ponekad da su zapravo najveće riječi vezane uz njega i ikad izrečene zapravo one od njegove žene... Te su riječi u neku ruku bit BDSM-a.
Te riječi su:
„Znate koji je bio njegov najprljaviji i najgori trik? Jednom kad sam bila mlada i naivna, natjerao me da ga zavolim.“
Zapravo ovim putem pokušavam otvoriti raspravu o nužnosti zaljubljivanja sub/slave osobe u BDSM-u. Naime.... ono što sam ja primjetila je da prvi put kad sub/slave osoba ulazi u BDSM kontakt, ona se nužno mora zaljubiti u svog Gospodara. Možda to glupo zvuči, ali koliko god čitali, jednom kad uđemo u to, situacija je posve drugačija. Naime, kako nekome u potpunosti dati povjerenje, predati sebe fizički i psihički, a ne zaljubiti se. Mislim da je to prvi put nemoguće. Mislim da je to zaljubljivanje, ta ljubav, zapravo obrambena reakcija našeg tijela i našeg mozga, zato jer se tada same sebi možemo opravdati u glavi za ono što dopuštamo da nam se radi, nalazimo razloge našoj predaji. Moramo se obraniti na takav način jer bi inače poludile od nerazumijevanja situacije, nerazumijevanja reakcija vlastitih tijela. Jer nema načina na koji se može objasniti onaj osjećaj slijepe odanosti i obožavanja (nakon prvih udaraca, mržnje vezane uz osobu koja nas udara i prezira prema samima sebi što smo se našle u toj situaciji)koje slijede nakon prve pohvale za izdržane udarce.
Jednom, kasnije, kad shvatimo koncept svega i reakcije vlastitih tijela, tada možemo pristupiti svemu čiste glave... osim ako nam je novi Gospodar toliko dobar da nas natjera na zaljubljivanje. A onda ... pa ... sky is the limit :)
Pitanje je samo kako nastaviti dalje nakon te prve veze, nakon tog prvog iskustva. Da li živiti u sjećanju na tog prvog Gospodara i ostati zauvijek odana tome sjećanju, da li napustiti BDSM zbog slomljenog srca i povrijeđenosti, ili nastaviti dalje. Svaka od tih situacija je moguća i u vanilla životu i zaljubljivanju. Npr.moja cimerica je bila ludo zaljubljena u svog prvog dečka (prevario ju je), ali ona još uvijek živi u sjećanju na njega, jedna druga frendica je nakon što je bila ludo zaljubljena u jednog tipa jednostavno odustala od ljubavi, ali većina cura nije tako drastična već nastavljaju dalje – nekima se posreći i nađu princa na bijelom konju, a druge žive od momenata sreće do momenata tuge.
Problem sa BDSM-om je to što je količina emocija puno veća nego u vanilla vezama jer se moramo više otvoriti, više vjerovati, a time postajemo krhkije.
I kako nastaviti dalje?
Svako ima svoj način liječenja. Nekome treba više vremena i utjehe,a nekome manje. Svi smo različiti. Mi subice smo po tom pitanju još dobre, ne obavezujemo se toliko, ne stavljamo toliko toga na vagu. Ali što je sa robinjama pogotovo onima koje su u 24/7. Njima je taj emocionalni udarac ponekad ipak previše.....
Za utjehu jedan citat kojeg ne znam točno, ali ide nekako ovako: „Žena samo prvi put voli svog ljubavnika, sve ostale pute ona voli samu ljubav.“
leptirica
Post je objavljen 31.10.2005. u 11:23 sati.