Trenutak je taj koji nas zaskoči uvijek,
izdvojen od svih stvari,
udaljen od crvenih točki koje nas okružuju dok u magli osjećamo miris voljenja.
Dodirujem se, pounutreno osluškujem more svojih pluća.
Na nekom drugom planetu živimo sasvim sami
bez prostora, vremena, otvorenih očiju samo za sebe.
Zvuk koji nas vodi, naša su usta zatvorena
I nemoj misliti da s tim trenom koji nestaje u rasapu
ne rađa se nečiji tuđi dan, drugačiji planet
na kojem naše oči izrast će velike i nijeme.
Neprimjetni prolazimo bez sreće
da na našim kapcima izraste mahovina
zahvaljujući kojom naši prsti postat će ogledalo
naših tijela koja se dodiruju
unutar nekog čekanja slijepljenog od nestrpljenja
da se volimo bez predrasude i fotografije
s programiranom pikselizacijom naših lica.
Susrećemo se s trenutkom svakodnevne odvažnosti
da se grlimo nepozvani s neznancima koje ovlaš dodirujemo.
Mrse nam se kose, nepozvani da se volimo u trenu
koji, iskrsao niotkud,
stvorit će planet malo veći, za sve nas skupa.
Stvorit će se jednom trenutak u kojem-jednom
s nekog planeta, doći će netko kome neznanac neću biti.
Po prvi put mi ćemo se sresti, a bit ćemo znanci.
Naše kose, naše misli, i disanje naših pluća sva su pluća svijeta
svi svemiri i putovanja.
Post je objavljen 30.10.2005. u 20:16 sati.