Pregled posta

POSAVINO MOJA MILA

Opet bih mogao zapjevati Posavino moja mila, kao jeseni 1991. i cijele 1992. godine. Ovdje se žestoko ratovalo, a mi bismo predvečer, dok je u kotliću kipio fiš ili čobanac, a okolo treštale granate, zapjevali tu lijepu pjesmicu. U početku tiho, pa onda sve glasnije, nek se jede oni preko Save!

MRAMOR U RAVNICI

U Babinoj Gredi očekivao sam da će me dočekati, u središtu kod crkve ili u nekom od kafića, Paor. Nije ga bilo. Očekivao sam da ću u nekom sokaku susresti čuvene konje, na koje su Babogredci toliko ponosni da je domaćin predsjenika Stjepana Mesića pozdravio, zaneseno i uzneseno, koliko me pamćenje služi, i ovom rečenicom: Dok je Babine Grede bit će i konja!
Međutim, ipak se nešto dogodilo. Upoznao sam Antu Mašića, vlasnika Granit trade, klesarske radnje. Okolo, gdje nema kamena ni da bi nekom stavio pod glavu ili pak bacio u trvodoglavu tintaru, Anto se bavi klesarstvom. U nj se može naći sve vrste kamena, sve do onog najskupljeg granita, kojeg mi ponosno pokazuje. Mogu razumjeti tu općinjenost kamenom u ravnici.

SLAVONSKI ŠAMAC, KRUŠEVICA, YES SIKIREVCI!
Slavonski Šamac naslonio se na Savu. Tu je i granični prijelaz za Bosnu. Naselje je mirno, kao da uživa u toplim jesenskim danima. Na poljima oko Šamca seljaci beru posljednji kukuruz i vade posljednje glave šećerne repe, a drugi oru za jesensku sjetvu. Uostalom, kao posvuda u Slavoniji i Posavini.
U Šamcu me zaustavljaju neki mladići. Zezeju me da sam rijetka ptica hodačica, pa bi možda valjalo da ispitaju jesam li malkice bolestan od gripe. Na zezanje odgovaram još boljom zafrkancijom, koju su prihvatili sa smijehom. Na kraju su mi se još ispričali na zezanju. I ja sam se njima ispričao.
Iz Šamca ulazite direktno u Kruševicu. Da biste izišli iz Kruševice morate dugo hoditi.
A onda kroz šumarke i polja do Sikirevaca. Još jedno od onih tipično slavonskih dugih naselja. Kilometrima se protežu kuće s jedne i druge strane. Između kuća su dvije ceste, asfaltirana i ona neasfalitirana. A između cesta je široka zelena površina s potočićem u sredini. Širina takve ulice je
oko 200 metara, gdjegdje i manje. Dakle, moglo bi se reći da im je taj travnjak središte mjesta. neka vrst trga i spremišta poljoprivrednih alatki, pa možete vidjeti kosilice, plugove, drljače i što ti ja znam kako se sve te naprave zovu.
Ono što me oduševilo je to da na toj zelenoj površini najnormalnije pasu ljupke junice i mliječne kravice. Dogodilo se da me nazvala kćerka Nataša upravo kad sam slikao te kravice. I ja sam joj ispričao neku idiličnu priču o središtu grada na kojem pasu krave. Samo se smijala.
Na izlasku iz Sikirevaca spjevao sam si pjesmicu Yes Sikirevci, parafrazirajući onu poznatu pjesmu Ede Maajke!

A onda dugo hodanje do Jaruga, preko Crnog Sela, gdje sam zanoćio.

KOKODAKANJE KAO HIT GLAZBA
Od Jaruga, uz Savu, do Novog Grada vrijeme je prošlo brzo. Promatrao sam, na bistrom nebu, jata divljih gusaka i labudova kako tiho nadlijeću okolne šume i močvare. U Novom gradu slikam lijepe kuće. Zaustavio me jedan mještanin i upitao što radim, a kad sam mu objasnio, zamolio me da fotografiram njega i prijatelja ispred kuće. Za uspomenu na prolazak Novim Gradom. Valja ljudima ispunjavati želje.
Niže Savom vodi jedan putić do arheološkog nalazišta. Nije mi se išlo tamo, jer da sam otišao ne bi krenuo dalje cijeli dan. Ja vam volim te starine. Kad naiđem na neko arheološko nalazište, kao da sam došao u neku svoju davnu kuću. Tada sjednem i zamišljam sebe u onom vremenu. To se često znade odužiti, budući da zaista volim maštati o svemu, pa i tome da sam živio u vremenu kad nije bilo mobitela, satova, cviljenja auto guma i ptičje gripe.
A onda Prnjavor, pa Svilaj, još jedan granični prijelaz prema Bosni.
Svuda je jednako lijepo, a možda i malo ljepše. Taj spoj prirode i civilizacije je nevjerojatan. Ne ćete vjerovati, ali sad mi je najdraža glazba kokodakanje nervoznih koka u dvorištima, gakanje gusaka i mukanje krava. Kao da me ta glazba podsjeća da sam živ i da valja dalje.

OPRISAVCI I GAJNA
Put se prilično odužio. Bio sam jako/jako umoran, pa se i ne sjećam kako sam hodao. Mislim, automatski, dakle nesvjesno. Kao maratonac koji zna da mora ići napred, a ne zna gdje je to naprijed.
Pamtim da sam prolazeći kroz Oprisavce na pašnjacima vido krda krava. Tamo je Gajna a Gajna je slavonski pašnjak oplemenjen močvarnom florom i faunom i zaštićeni prirodni krajolik. Tu je i zaštićen ornitološki rezervat.

BRODE, BRODE, GDJE SI RODE?
Ne znam zašto, valjda mi je bilo dosta trave, šuma, goveda i ptica, skrenuo sam prema sjeveru, i prošao Bicko Selo, Garčin, Trnjane, Vranovce, Bukovce, Bukovlje i navečer ušao u Slavonski Brod. Bio sam u nekom svom filmu, pa Bicko Selo i Garčin nisam ni primijetio. Tek sam kod Trnjana došao sebi i počeo zagledavati u vrtove, e ne bi li me osvježila koja jabuka.
Znam da sam pretjerao, da sam još slab od bolesti, ali nisam mogao izdržati da ne uđem u Brod u petak navečer. Za Brod me vežu mnoge uspomene. Valjda sam očekivao da ću te uspomene sresti u nekoj od brodskih ulica?
Ali, jedino što sam vidio to su svjetla hotela Park. Umorno tijelo žudjelo je za toplom vodom.
Ćist i okupan, čini mi se da sam zaspao hodajući prema čistom i mehkom krevetu.

Bio sam toliko umoran da nisam uopće primijetio da sam već kod Šamca ili tamo negdje prohodao magičnu brojku od tri tisuće kilometara. Lijepa je to brojka neizbrisivih doživljaja.

Post je objavljen 30.10.2005. u 08:00 sati.