7. turnir go-sekcije 'Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica' – 27. 10. 2005.
Dolazim sa go-sekcije iz Kumičića sa malim zakašnjenjem. Tamo se malo odužilo. Svi su već na okupu, a i teta Marina je tu. Kamenčiće i ploče ja nosim sobom, pa nemaju na čemu igrati dok ne dođem. Ti kamenčići i ploče su posebna priča. Potuju samnom od škole do škole. Nosim ih u dvije plastične vrečice, a to mi dobro dođe za ravntežu; u svaku ruku po jedna. Puno sugrađana me već dobro zna kao čovjeka s vrečicama. Često me poneki onako usput kao pozdrav oslove: 'Kaj iz nabavke?' Ja onako: 'Nije imam neke druge stvari u njima.' Kuda bi dpšao svalkom posebno tumačiti o gou., aobično žurim kako bi na vrijeme stigao u jednu od škola. Uobičajeno nemam do planiranoga vremena, jer odlazim svaki dan u tjednu u po jednu od škola, nakon što dođem s posla. Koji puta je to pomalo i trka s vremenom. Nisam vozač, niti bio,m a niti buidem, pa sve to obavljam na noge. Ne žalim, jer navikao sam, a i bolje je za zdravlje. U udaljenije škole idem busom nekoliko stanica kroz Goricu. Četvrtkom ima m na rasporedu Osnovnu školu 'Eugena Kumičića' i 'Centar za odgoj i obrazovanje'. U Kumičiću završavam nedgje malo prije 19 sati, a u Centru počinjem u 19.
Stigao sam u Centar. Teta Marina odmah hvata kamenčiće i ploče i s nekolicinom učenika Centra počinje slaganjhe po stolovima. Popisujem nazočne, od kojih nekolicina prati seriju na TV. Sve je to već uobičajeni scenarij. Nekima je do zabave, nekima do nadmetanja, nekima goa, nekima i do pravljenja važnim, a neki su maltene odsutni zbog serije na TV, ali ipak igraju onako usput.
Kada sredismo sve za početak, ustajem od stola i onako važno dižem jednu ruku u zrak, dok u drugoj držim rokovnik u kojem je i nova turnirska tablica. Ruku moram dignuti, jer mnogi su toliko glasni da jedva i sebe čuju. No, svi smo ovdje navikli i na ovakove uvjete. Sve vrlo brzo uoče pogidnutu ruku. Iskustvom sam vidio da to vrijedi više od bilo kakovog nadglasavanja, a i čuvam si glasnice. Uočavaju oni bitne promjene u svome okruženju, a tako i uzdignutu ruku. Znaju oni što znači Mladenova uzdignuta ruka. Krenuli smo.
Igrali smo, kao i skoro uvijek, atari-go na pločama 9x9.
Pogledajmo sada redoslijed nakon današnjih nadmetanja.
Adil Karupović 22. kyu, 11 bodova i sos 38 – van konkurencije 1. Marina Šimag 7. interna kategorija, 8 bodova i sos 45 Adnen Karupović 25. kyu, 8 bodova i sos 28 – van konkurencije 2. Predrag Nišević 7. interna kategorija, 7 bodova i sos 46 3. Ivan Dugić 7. interna kategorija, 7 bodova i sos 40 Filip Galeković 2. interna kategorija, 7 bodova i sos 36 – van konkurencije 4. Fabijan Budek 5. interna kategorija, 7 bodova i sos 36 5. Josipa Dolenac 3. interna kategorija, 7 bodova i sos 26 Ivica Sever 3. interna kategorija, 6 bodova i sos 36 – van konkurencije 6. Anto Stipić 6. interna kategorija, 5 bodova i sos 41 7. Mario Krznarević 2. interna kategorija, 5 bodova i sos 25 8. Ana Pavleković 6. interna kategorija, 4 boda i sos 39 9. Marija Pisk 1. interna kategorija, 3 boda i sos 3 10. Jasmin Zendeli 4. interna kategorija, 3 boda i sos 29 11. Tomislav Gegeš 3. interna kategorija, 2 boda i sos 24 12. Damir Horvat 2. interna kategorija, bez bodova i sos 23
Nove kategorije: 3. interna kategorija: Filip Galeković
Danas smo odradili šest kola natjecanja. Na samom startu je bilo jedanaest učenika u natjecanju, ali se ubrzo broj povečao na šesnaest.
Adel je, kao i najčešće, dominirao. Od dvanaest odigranih partija izgubio je samo jednu od Marine, koja je na kraju bila druga. Kako Adil i Adnen više nisu učenici Centra igraju van konkurencije, pa je tako Marin opet bila prva među učenicima Centra. Ipak i Adil i Adnen su u konačnoj tablici, ali ne osvajaju redoslijed učenika, već kao sveukupno.
Treći je bio Adnen, brat Adilov, ali i on je van konkurencije, pa je četvrti Predrag bio ustvari drugi. Treći je u Centru ovaj puta bio Dugić.
Filip je ovdje također van konkurencije, ali je početnik. Nedavno je naučio osnove od Adila. Adil je pored radova u Centru u Kolodvorskoj tamo i učitelj atari-goa. Tamo je naučio igrati Filipa i Ivicu Severa.
Bilo je zanimljivo. Svaki čas sam dobivao pitanja: 'Koliko bodova imam?', ili 'Koji sam na tablici sada?', ili 'Mogu li dobiti diplomu?', 'S kim ću sada igrati?.... i sve tako. Ne stignem svima ni pošteno odgovoriti. Neki mi grabe, rokovnik da vide tablicu. I sve tako u jednom vrlo zanimljivom radnom ozračju. Ovaj puta je sve prošlo bez sukoba i svađa. Koji puta kao da ne može bez toga. Već smo teta Marina i ja uvidjeli, da to uglavnom ovisi o nadolazećem vremenu. Kada pada tlak, nešto je teže. Znali smo da će nadolazećih dana biti lijepo vrijeme.
I tako djeci u Centru prolazi još jedan dan njihova djetinjastva u zajedničkom domu.
I bio je to još jedan četvrtak u Centru gdje ćemo biti i slijedeći tjedan.
bl Muradenu