Marketing
O novčanicama
Poput niza drugih izuma, i papirnati novac dolazi nam s Istoka. Izmislili su ga Kinezi, a kao vjerodostojnom godinom nastanka smatra se 119. godina prije naše ere, iako je sve do 7. stoljeća naše ere potrajala borba za njegovo priznanje, kad je za dinastije Tang postao zakonom određeno sredstvo plaćanja. I tako, dok su u Evropi još na cijeni bili lidiiski i maloazijski zlatnici, Cezarov »aureus«, Dioklecijanov »solidus« i drugi isključivo zlatni novčići, Kinezi su međusobne račune sređivali označenim komadićima papira. S vremenom, zlatnici su kod njih izgubili vrijednost novca, pa je došlo do vrlo apsurdne situacije: kad je svojedobno Marco Polo htio u Kini neku robu platiti zlatnicima, nitko ih nije želio primiti, smatrajući ih potpuno bezvrijednim novcem.
Za to vrijeme zlatnik »solidus« rimskog cara Dioklecijana - kojeg je povijest zabilježila i po nizu novčarskih reformi u Rimskom carstvu - bio je u Evropi prava međunarodna moneta, nešto poput današnjeg dolara ili marke. Stoga je i višestruko nadživio Zapadno rimsko carstvo. »Solidus« je bio, u stvari, vrhovna evropska moneta sve do vladavine Karla Velikog, koji je počeo kovati karolinške srebrne funte i svojom novom podjelom novca ostavio pravu zbrku na tržištu. Ostaci te zbrke vidljivi su i danas u podjeli engleskog novca, što je upravo zamisao Karla Velikog: funta je podijeljena na 20 šilinga - u Karlovo vrijeme to je bilo 20 solida - a ovi opet na 12 pennyja, a to su bili Karlovi denari. U čast te zbrke, u igraćim kartama kralj denara je, u stvari, Karlo Veliki, odnosno njegov lik predstavlja kralja u karu. Karlo Veliki se kao veliki vladar petljao u sve moguće poslove, pa onako usput spominjemo da je izmislio i perece, naređujući pekarima da na svaki ispečeni kruh stavljaju poseban križić od tijesta, a što su ukrasima i ukrašavanju skloni pekari brzo pretvorili u svim mogućim viticama ukrašeni križić i što se ubrzo počelo prodavati kao današnji perec.
Ali, vratimo se papirnatom novcu. I s njim se u Evropi zbilo ono što se zbivalo i s mnogim drugim pronalascima s Istoka: Evropa ga je ponovo otkrila. Tako je izvjesnom Johanu Palmsstruhu iz Rige palo na um da bi umjesto teških zlatnika valjalo šuškati papirima, a tu je zamisao spremno prihvatila švedska banka u Stockholmu i u kolovozu 1661. godine izdala prvu banknotu od nekoliko talira. Ta prva evropska papirnata banknota nije sačuvana, ali je zato sačuvan primjerak sljedećeg, drugog izdanja, od 6. prosinca 1662. godine, koji je vrijedio 5 dalera ili talira. Ta se novčanica danas čuva u muzeju Narodne banke Švedske kao najdragocjeniji eksponat. Ali, nedavno je ovom izlošku skinuta aureola, naime razjasnilo se da je novčanica – falsifikat. I Muzeologe i bankarske stručnjake zapanjila je tolika poslovnost onovremenih falsifikatora, koji su za nešto više od godinu dana ovladali poslom sasvim nepoznatim i novim u Evropi i, napravivši gravuru, zacijelo dobro podvalili švedskoj banci. Valja priznati da je ta neobična novčanica izgubila jednu aureolu, ali je zato stekla drugu, jer je to prva krivotvorena papirnata novčanica na svijetu! A sad opet skoknimo za trenutak u daleku Kinu. U toj državi svojevremeno su bile odštampane najveća i najmanja papirnata novčanica na svijetu. Ona najveća bila je duga 33 centimetra i široka 23 centimetra a vrijedila je 1 kuan za dinastije Ming u 14. stoljeću. Najmanju banknotu štampala je kineska pokrajina Čekajang i bila je duga 55, a široka 30 milimetara.
Međutim, i Evropa je dala svoj prilog neobičnostima vezanim uz papirnate novčanice. Tako, recimo, još postoje dvije banknote izdane od Bank of England, a koje glase svaka na milijun funti sterlinga. Izdane su 1812. godine i nikad nisu bile u normalnom opticaju, ali su inspirirale Marka Twainea za njegov humoristički roman. I još jedna neobičnost vezana uz Englesku: najvrednije banknote emitirane u Engleskoj bile su one od 1000 funti iz 1725. godine, koje su se štampale više od dva stoljeća, sve dok nisu bile povučene 1945. godine iz opticaja. Vraćene su tad sve novčanice u promet, osim njih 62, od kojih se za samo tri zna da su u posjedu kolekcionara. Što je s ostalima i da li su izgubljene, nije poznato.
Iako su Kinezi imali prve papirnate novčanice na svijetu, sistem banaka i štedionica izum je Evrope, iako je lihvara i tvrdica bilo davno prije banaka i iako su se oni javili vjerojatno kad se javio i prvi novac. Zanimljivo je da je ideju za osnivanje banaka i štedionica u današnjem smislu te riječi dao tajni agent engleske vlade, pamfletist, satiričar, novinar i književnik Daniel Defoe, onaj isti koji je u jednoj krčmi čuo istinitu priču Alexandera Selkirka, nekadašnjeg vođe palube s jedrenjaka »Cinq ports«, a koju je obrađenu kasnije izdao pod naslovom »Robinson Crusoe«. Naravno, ideja, poznatog bundžije Daniela Defoa bila je primIjena s ironičnim smiješkom, pa su prošla desetljeća dok ideja nije bila prihvaćena i oživotvorena prvi put u SAD. Prva štedionica u današnjem smislu riječi osnovana je 1773. godine u Hamburgu, poznatom hanzeatskom i trgovačkom središtu.
Iako je najveći pothvat krivotvorenja papirnatih novčanica vezan uz drugi svjetski rat i »Operaciju Bernhard« - kad su nacisti u koncentracionim logorima gotovo savršeno falsificirali novčanicu od pet britanskih funti u nominalnoj vrijednosti od 150 milijuna funti - prvi veliki pokušaj falsificiranja novčanica zabilježen je upravo u Engleskoj. A nastao je iz Ijubavi. Ne prema novcu, već prema jednoj Marilyn. Naime, 1883. godine, siromašni trgovac Bogem ljubio je bogatu Marilyn, a njezinom ocu, bogatom veleposjedniku, ta se veza nije sviđala. Izbacio je Bogema iz kuće, a on je dobivši jednom u ruku novčanicu od 50 funti, u ono vrijeme pravo bogatstvo — odlučio da se pouzda u svoju priznatu crtačku vještinu i pokuša je krivotvoriti. Bogem je, bez sumnje, bio talentiran crtač, jer je uskoro novčanica bila gotova. Poslao je nekog susjeda u banku da je promijeni u sitniš, a kad je podvala uspjela, Bogem je, kao u filmu, pošao u kuću nesuđenog tasta i nonšalantno pred njim otvorio svoj novčanik nabijen snopom novčanica od 50 funti. IzbuIjenih očiju i zaslijepljen novcem, bogati veleposjednik učinio je ono što se od njega i očekivalo: bez imalo razmišljanja odlučio je udati svoju jedinicu Marilyn za trgovca Bogema. Pripreme za vjenčanje tekle su punom parom i Bogem je svako malo mijenjao u bankama svoje lažne novčanice za sitnije, prave. Tko zna da li bi bio otkriven da jedan nespretni činovnik nije jednog dana nepažnjom prolio vodu po novčanicama na stolu. Možete li zamisliti kakvo je bilo njegovo zaprepaštenje kad je primijetio da prilikom sušenja neke novčanice blijede i da s njih kaplje obojena voda? Naravno, Bogem je brzo uhapšen, ali se pred sucima javio problem: tadašnji zakoni uopće nisu predviđali kaznu zbog krivotvorenja novčanica, jer ih dotad nije bilo. Vijećanje je trajalo mjesecima, a onda je nađeno solomunsko rješenje: Bogemu je suđeno za falsificiranje potpisa ministara na novčanicama, a za taj prijestup bila je predviđena vrlo stroga kazna. Onog istog dana kad se Bogem trebao vjenčati, penjao se stepenicama do vješala...
Izvor: časopis „Vikend“, 19. ožujak 1982.
Tekst poslao: Davor Tekajić, www.numizmatika.antikviteti.net
Ključne riječi: papirni novac, novčanice
Keywords: paper money, banknotes
English title: About Banknotes
Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com
Post je objavljen 30.10.2005. u 10:30 sati.