Pomorci kažu ploviti. Ja nisam pomorac, nego pješak, pa sam malo prilagodio tu mornarsku uzrečicu svojim koracima.
Bolešćina i ozljeda, dvije zločeste sestrice koje su me prikovale za Županju, napustile su me. Posljedice su još prisutne. Ne osjećam se baš onako kao prije, kao poletni starkelja. Zato sam promijenio plan hodanja, Ne mogu se više vraćati natrag, valja ići naprijed, inače će me ljuta zima sustići u Gorskom Kotaru.
NIGDJE NI TRAGA PTIČJOJ GRIPI
Da promijenim plan hodanja, moram priznati, utjecala je sva ona panika nastala oko ptičje gripe. Ali ne zato što bih se plašio, nego zato što je stvoreno negativno ozračje. Krajeve kroz koje hodam nadlijeću i prolijeću mnoga jata divljih gusaka i pataka, kormorana i labudova, i ostalih ptica i ptičurina, kojima je došlo vrijeme da nađu zimsko stanište. A naša domovina pruža im bezbroj mogućnosti, upravo zbog bogatstva vodenih prostora, od onih međimurskih akumulacijskih i drugih jezera, do prirodnih rezervata Đurđevačkih pesci, Kopačkog rita, Spačve, Savskih močvara, Lonjskog polja itd.
Eto, kad sam prekjučer i juče hodio od Županje ovamo ka Slavonskom Brodu, imao sam prigodu promatrati jata elegantnih divljih gusaka kao lete nad Savom nizvodno, tražeći valjda zimsko stanište. Upravo kad sam prolazio kraj jedne automehaničarske radnje, uz samu Savu, točno na pola puta između Babine grede i Slavonskog Šamca, desetak manjih jata gusaka kretalo se prema Županji. Stajao sam i divio se tim elegantnim zračnim letjelicama, a jedan mehaničar mi reče da sam jutros propustio ljepšu sliku, budući da je iznad njihovih glava proletjelo puno veće jato kormorana.
Dok sam prolazio, iz dvorišta kuća javljale su mi se veselim kokodakanjem domaće debele koke, a krilima i graktanjem pozdravljale ugodno popunjene domaće guske i patke. Sjetio sam se i one guščice koju sam spasio u Međimurju. Sad bi to mogla biti velika gusketina, ako već nije završila u loncu ili u pećnici.
No, dobro. A sad hajdemo hodati.
NAJBOLJI HRVATSKI TAMBURAŠI
Od Županje prema Babinoj Gredi valjalo je proći kroz Štitar. Cesta je duga i ravna. Nisam žurio. Hodao sam i promatrao berbu kukuruza i šećerne repe i sjetvu pšenice. Vrijeme sam kratio tako što sam si pjevao uvijek iste svoje hitove, stare tridesetak i više godina.
I baš kad prolazio pokraj prvih kuća u Štitaru ugledao sam poznati kombi Najboljih hrvatskih tamburaša, negdašnjih Zlatnih dukata. Koje li slučajnosti! Da sam naišao samo dvije minute kasnije, oni bi već otišli i mi se ne bismo sreli. Ovako, zatekao sam ih kad su ukrcali i posljedni instrument i već zasjeli na svoja mjesta. Kad su me ugledali, Stanko Šarić je uskliknuo: - Pa zar si već dovde došao?!
Izašli su iz kombija i mi se lijepo pozdravismo. Rekoše mi da idu za Cavtat, jer tamo imaju gažu od petka do nedjelje. Pitali su me kad ja mislim stići do Cavtata, a kad sam im rekao da ću u to lijepo mjesto Dubrovačke rivijere stići tek za tri-četiri mjeseca, samo su rekli – joj. Poželio sam im da me tamo sačekaju svirajući na dobro plaćenim gažama. Nasmijali su se mojim dobrim željama, nakon čega se rastasmo. Oni odoše u Cavtat, a ja nastavih prema Babinoj Gredi.
Ovo je drugi put da ih susrećem na svome putu. Ako se dobro sjećam, prvi sam ih put susreo u Zaprešiću. Svirali su na nekom predizbornom skupu kad sam prolazio. Kad me je Stanko tada ugledao, prekinuo je svirku i pozdravio me preko razglasa. Zatim me je pozvao na pozornicu i predstavio brojnoj publici. Sjećam se da mi je tada laskalo što je reagirao kao pravi prijatelj, premda mi je bilo malo neugodno kad je brojna publika nagradila pljeskom moj šćap i mene. Momci, nadam se da ćemo se još koji put sresti, poželio sam, upravo u trenutku kad je kombi nestao iza prvog zavoja.
