tesko mi je vise ici u skolu. djeca su tako okrutna.. sama pomisao na skolu svodi se na onu bol.. kad udes u skolu.. one budale primitivne,sto za svakog ce izmisliti nesto,i trude se,samo da drugima bol nanesu. npr. ako ne slusas 50centa i ne oblacis se u tom stilu,ak nisi sminkerica i ne nosis kratke suknjice... bog ti pomogo onda u nasoj skoli. jer svaki put kad prodes pokraj grupice ''popularnih'' cura( i ovih perverznjaka koji doslovno trce za njima..) totalan si freak i jos ti se smiju iza ledja. ja samo nabacim smjesak na facu,al mislim,nije mi drago
a najbolnije je to,sto su takva djeca koja ti nedaju zivjet,omiljena kod profesora. to su uvjek oni strebercine,ulizice i slicno.. a poslje pljuju po profesorima kojima nikako da dopre do mozga-ako se ne ulizujes,ne znaci da neznas! i da svi grjesimo,a vecinom,bez uvrede,oni. zasto smatraju da su savrseni,da su najpametniji,da cinjenica biti profesor znaci odredjivati drugima zivote,i ako ti se neko ne svida,bilo po oblacenju il neznam cemu,nemoraju ga mrzit.
smeta me sto profesorima nesmijemo izrazat nase misljenje o njima. uopce nije fer,jer oni nama nabijaju komplekse uglavnom.
eh,mene zovu iskompleksirana glupaca. a kako nebi bila kad imam osjecaj da sve sto radim je jednostavno krivo,i biti ja je krivo. klinci isto nabijaju komplekse da to nije normalno. na kraju ispadam najjadnije bice na svjetu.
negdje sam procitala da takva djeca koja ti nedaju zivit,i sama imaju problema sa sobom i onda se iskaljuju na onima koju su totalna suprotnost od njih sto se tice osobnosti. ne,ja nisam umisljena,i ne mislim da sam najpametnija,ovo ono... i ne mislim da mogu imati sve sto pozelim. ta,ciljevi koje si oni postavljaju nisu uopce realni (npr. poseviti carmen elektru..) i oni postaju tolko bolesno umisljeni i povjeruju u sve ono sto su si umislili,ono nemoguce.. i to negdje duboko u sebi znaju,samo ne zele priznati samim sebi da nisu u pravu,a to ih smeta.
zapravo takva djeca jesu loseri. samo sto nijh nitko nece vidjeti pod takvim svjetlom.
a sto znaci ignorirati? jucer sam skoro ugusila jednog strebercinu jer me zadirkivao,i to vec od duuugo vremena. jucer sam popizdila i kad sam ga primila za vrat,nabila u zid.. ovaj ko da me molio da ga ostavim. samo sto takvi nikad ne priznaju slabost. inace,meni uopce nije bio gust pretuc nekog koji je jedan od razloga zbog kojih sam tuzna. upravo sam se osjecala jos vecom jadnicom jer sam i ja na trenutak dotakla tu razinu,i prepala sam se...da cu postati nasilna i nanositi bol drugima kao sto oni meni rade.
pustila sam ga. a poslje me ponovo zadirkivao. ja sam se samo nasmjesila kao i uvjek. ko da ce se ikad promjenit...sve ovo.. lol.
sjetih se one recenice iz evandelja kad nam je dirigentica citala nesto iz dosade.. ''mjerit ce ti se mjerom kojom mjeris druge''
ja dakako i nemam nista protiv njih. da imam,vjerojatno bih se obracunala jos davno s njima. ma ak misle da su face..neka. ja znam da nisu. i zao mi je sto neki koji to nikad nisu prosli ne vide kolki zapravo jadnici ispadaju u nasim ocima,onih kojima je tesko. iskreno ih sve zalim.
i zasto placem kad nisu vrjedni suza? ja imam osjecaj jednostavno da nisu svjesni kakav pritisak zapravo vrse na onima koji im se ne svide. ja ih prezirem iz dna duse sve bih dala da crknu ! i nezelim vise razmisljati o ovome. al moram,na to me svaki dan podsjeca skola.
Post je objavljen 28.10.2005. u 22:46 sati.