Žao mi je malena. Ja nisam kao ti. Ja ne mogu odrasti. Ja sam onaj koji čita stripove i sluša Springsteena glasno. Ne mogu biti poslovan čovjek, odijela me guše. Novac mi curi kroz prste. I dalje hodam u staroj kožnoj jakni i mirišim zrak u rano jutro. Volim zastati i zapaliti cigaretu, sjesti s frendovima na pivu, pusiti dan da me vodi. Ne volim ga podijeliti u sektore, ne volim se buditi kao robot, znati točno gdje ću biti u 15:30 za dva tjedna.
Sjednem tu i tamo i napišem pjesmu. Lošu i čudnu, ali moju. Za neke bivše djevojke, za neke buduće. Da, i za tebe.
Uh, znam kako nisam savršen, i kako znam zasrati. Kad bih mogao biti pametan koliko mogu biti glup, gdje bi mi bio kraj.
I ne znam zašto brineš? Tu sam, ne boj se, ne idem nigdje. Samo, nikad od nas ljubavnici.
Ljubav se ne trpa u rupu u rokovniku, u srijedu, u 14:25, na 10 minuta, prije sastanka s marketingom.
Post je objavljen 28.10.2005. u 20:34 sati.