noćas izlazim iz vlastitog tijela
da bih sjela postrani
i nesmetano
neopaženo
promatrala NAS
zaigrane
uigrane...
nikad mi ne dosadi
samo promatrati;
već poznajem
putanju tvojih prstiju:
nikad me ne iznenadi...
kroz prozore prodire
narančasta svjetlost
uličnih lampi
gradom promiču
nečujni drhtaji
i slutnje...
samo se naša tijela
isprepliću s čistom potrebom
u sjeni...
mogla bih nas promatrati zauvijek;
nikada mi ne dosadi
samo promatrati,
bez ikakve želje
da sudjelujem
Post je objavljen 28.10.2005. u 19:43 sati.