Kao i obično, svaki put kada imam skoro u potpunosti spremljen blog post, blog.hr iz tko-zna-kojih razloga odluči otići na veliki odmor.
Tako sam jučer mislio komentirati odluku Harriet Miers, Bushove kandidatkinje za sutkinju Vrhovnog suda da odustane od kandidature nakon što je postalo više nego očito da joj za imenovanje nedostaju glasovi u Senatu. Ta odluka predstavlja trenutno najteži politički poraz koga je Bush doživio za vrijeme svog predsjednikovanja, a posebno će ga boliti to što je Miers njegova bliska suradnica i dugogodišnja osobna prijateljica.
Bushu će dodatni razlog za nezadovoljstvo biti to što je to predstavlja najveći kadrovski fijasko od daleke 1987. godine kada je Ronald Reagan doživio poniženje prilikom pokušaja da u Vrhovni sud progura ultrakonzervativnog pravnika Roberta Borka. Ta je kandidatura dočekana na nož sa takvom žestinom, lavinom kritika i bespoštednim korištenjem svih sredstava da se Bork ocrni da se od tada u engleskom rječniku pojavljuje izraz "borkanje" - "borking".
No, teško da će se isti izraz moći primijeniti na Miers, i to iz razloga koji će Bushu biti predstavljati dodatno poniženje. Naime, Borkova kandidatura je propala iz prozaičnog razloga što su krajem 1980-ih u američkom Senatu većinu imati članovi Demokratske stranke, a i republikanci su bili bitno liberalnije orijentacije nego što je danas slučaj.
Kod Harriet Miers je, pak, glavni problem bio nedostatak entuzijazma kod republikanskih senatora, i to onih najkonzervativnijih. Mnogi su se s nelagodom sjećali situacije kada im je Bush Stariji 1990. godine za suca Vrhovnog suda ponudio relativno bezličnog Johna Soutera pod firmom konzervativca, da bi se Souter par godina nakon potvrde imenovanja profilirao kao jedan od liberalnijih sudaca. Mnogi su se bojali da bi se ista priča mogla ponoviti s Miers, pogotovo zato što nije imala nikakvog sudačkog iskustva te nije ostavila presude po kojima bi se mogao procjenjivati njen svjetonazor.
Gotovo odmah po imenovanju Miers je doživjela cijeli niz kritika zdesna, i to od strane dijela javnosti koja je dotada s Bushom bila spremna ići i u vatru i u vodu. Mnogi su se pitali zašto Bush želi riskirati s Miers nakon što je prethodno bio isprofiliran veliki broj konzervativnih sudaca. Iako je Bijela kuća nastojala kritičare smiriti opisivanjem Miersove kao žene koja je krajem 1980-ih doživjela vjersko prosvjetljenje te svake nedjelje odlazi u crkvu, mnogima je smetalo što je 1980-ih financijski potpomagala demokrate. Ključno je, ipak, bilo otkriće da je i nakon tog razdoblja na sudovima zastupala organizacije za prava homoseksualaca, odnosno tužbe kojima je cilj bio uvođenje rasnih, seksualnih i drugih kvota u javnim ustanovama i poduzećima. S obzirom da gay pokret i tzv. afirmativna akcija predstavljaju crvenu krpu za većinu američkih konzervativaca, Miers je odmah počela gubiti glasove, što se odrazilo i na američke kladionice.
Bush je s Miersovom nominacijom na kocku stavio sav svoj politički autoritet na kocku, i gubitak ove bitke će značiti da će u ostatku mandata prilično teško moći funkcionirati ne samo kao vođa države, nego i kao vođa stranke. Mnogi od njegovih stranačkih kolega, a Schwarzenegger je u Kaliforniji po tom pitanju bio prilično eksplicitan, su ovime jasno stavili do znanja kako smatraju da će im nakon Katrine i drugih neugodnosti Bush donijeti daleko više štete nego koristi na zakonodavnim i drugim izborima koji se redovno održavaju slijedeće godine.
Bush u cijeloj ovoj priči treba najviše kriviti samog sebe, jer mu se upravo njegova tvrdoglavost i vjernost prijateljima po svaku cijenu - koja se nekad tumačila i kao politička vrlina - obila o glavu. Već sada se govori kako će nakon "borkanja" još jedan izraz ući u engleski rječnik - "miersovanje", koje mnogi opisuju kao "borkanje" od strane najbližih saveznika i pristaša.
Post je objavljen 28.10.2005. u 15:08 sati.