Marketing
Ortaci Vladimir Zagorec, Franjo Gregorić, Hrvoje Petrač, Antun Milović...
Jutros mi je sa servera u Izraelu stigla anonimna mail poruka s privitkom u kom je bio dio nekog ugovora. U poruci je stajalo samo da je riječ zajedničkoj firmi koju su 1993. osnovali potpisnici ugovora, a koja se trebala baviti proizvodnjom eksploziva "Dren Pet". Kako ništa nisam čuo o tom eksplozivu, dao sam se na guglanje i pronašao tekst prodornog i preciznog istraživačkog novinara Marina Deškovića, koji mi je razjasnio tajnu:
Petrač i Zagorec zajedno proizvodili eksploziv
Iako Hrvoje Petrač i Vladimir Zagorec, glavni protagonisti postupka tvrde da nikada nisu bili u poslovnom odnosu, dokumenti do kojih smo došli govore drukčije
ZAGREB - U slučaju da Vrhovni sud naredi ponovljeno suđenje za otmicu sina Vladimira Zagorca, što svi upućeni u ovaj slučaj smatraju najvjerojatnijom mogućnošću, mnogo će se više pažnje trebati posvetiti navodnim motivima otmice. Naime, iako i Hrvoje Petrač i Vladimir Zagorec, glavni protagonisti ovoga postupka tvrde da nikada nisu bili u poslovnom odnosu, dokumenti do kojih smo došli govore drukčije.
Obojica su, u razdoblju od 1993. do 1996., bili poslovno angažirani u projektu proizvodnje vojnog eksploziva pod nazivom »Dren Pet«: Zagorec kao direktor »RH Alana«, a Petrač kroz svoju tvrtku. Treba pojasniti da je formalno pravno gledano Petrač bio u poslovnom odnosu s »RH Alanom«, a ne Zagorcem, no, kada se analazira dokumentacija o projektu, vidljivo je da je u njega Petrač uložio vlastiti novac, te da je Zagorec, nakon što je 1995. »Alan« dokapitalizirao čitav projekt, postajući vlasnik njegovih 53,84 posto, kao direktor »Alana« imao moć (razmjerno vlasničkom udjelu) odlučivanja o sudbini »Dren Peta«. O navednome poslovnom angažmanu nije se nakon otmice maloljetnog Zagorca moglo čuti niti riječi, a zanimljivo je da ga ne spominju niti u doossieru kojeg je POA sastavila o Petraču.
Podsjetimo, Petrač je svoju poslovnu vezu sa Zagorcem negirao u svojemu zahtjevu za azilom u Grčkoj, a umirovljeni general je, pak, to tijekom postupka za otmicu svojega sina, pred sudom napravio čak tri puta. Svjedočeći jednom u istrazi te dva puta na glavnoj raspravi. Ono što posebno začuđuje je da podaci o spomenutom projektu zapravo i nisu nikakva tajna, hrvatskoj su javnosti postali dostupni 2000. godine, nakon što je »RH Alan« Saboru predao dokumentaciju o poslovanju. Gotovo čitav sadržaj te dokumentacije objavili su mediji, no budući da Petrač u to vrijeme nije bio toliko medijski eksponiran, »Dren Petu« je pridodana mala medijska pozornost. Kada se tijekom postupka za otmicu Zagorčeva sina, kao jedno od glavnih pitanja pojavila njihova ranija poslovna suradnja, te »verzija« kao mogućeg povoda za otmicu, po kojoj je Zagorec Petrača oštetio u nekom ranijem poslu, dobila je na težini. Zagorec je ustvrdio jedino da je Petrač neko vrijeme nabavljao ugljen za MORH, no da ta suradnja nije išla preko »Alana«.
Zagorec bez komentara
Umirovljeni general Vladimir Zagorec nije želio komentirati informacije iz Vjesnikova teksta, a od komentara se suzdržao i njegov odvjetnik Miroslav Šeparović. »Mojemu klijentu je prenesen vaš upit, no nije želio davati izjave«, rekao nam je Šeparović.
Odvjetnik Hrvoja Petrača, Ljubo Pavasović Visković također nam je rekao da ne može komentirati ove informacije jer nije razgovarao sa svojim klijentom.
Marin Dešković, Vjesnik, srijeda,26. listopada 2005.
Iako Hrvoje Petrač i Vladimir Zagorec, glavni protagonisti postupka tvrde da nikada nisu bili u poslovnom odnosu, dokumenti do kojih smo došli govore drukčije
ZAGREB - U slučaju da Vrhovni sud naredi ponovljeno suđenje za otmicu sina Vladimira Zagorca, što svi upućeni u ovaj slučaj smatraju najvjerojatnijom mogućnošću, mnogo će se više pažnje trebati posvetiti navodnim motivima otmice. Naime, iako i Hrvoje Petrač i Vladimir Zagorec, glavni protagonisti ovoga postupka tvrde da nikada nisu bili u poslovnom odnosu, dokumenti do kojih smo došli govore drukčije.
Obojica su, u razdoblju od 1993. do 1996., bili poslovno angažirani u projektu proizvodnje vojnog eksploziva pod nazivom »Dren Pet«: Zagorec kao direktor »RH Alana«, a Petrač kroz svoju tvrtku. Treba pojasniti da je formalno pravno gledano Petrač bio u poslovnom odnosu s »RH Alanom«, a ne Zagorcem, no, kada se analazira dokumentacija o projektu, vidljivo je da je u njega Petrač uložio vlastiti novac, te da je Zagorec, nakon što je 1995. »Alan« dokapitalizirao čitav projekt, postajući vlasnik njegovih 53,84 posto, kao direktor »Alana« imao moć (razmjerno vlasničkom udjelu) odlučivanja o sudbini »Dren Peta«. O navednome poslovnom angažmanu nije se nakon otmice maloljetnog Zagorca moglo čuti niti riječi, a zanimljivo je da ga ne spominju niti u doossieru kojeg je POA sastavila o Petraču.
Podsjetimo, Petrač je svoju poslovnu vezu sa Zagorcem negirao u svojemu zahtjevu za azilom u Grčkoj, a umirovljeni general je, pak, to tijekom postupka za otmicu svojega sina, pred sudom napravio čak tri puta. Svjedočeći jednom u istrazi te dva puta na glavnoj raspravi. Ono što posebno začuđuje je da podaci o spomenutom projektu zapravo i nisu nikakva tajna, hrvatskoj su javnosti postali dostupni 2000. godine, nakon što je »RH Alan« Saboru predao dokumentaciju o poslovanju. Gotovo čitav sadržaj te dokumentacije objavili su mediji, no budući da Petrač u to vrijeme nije bio toliko medijski eksponiran, »Dren Petu« je pridodana mala medijska pozornost. Kada se tijekom postupka za otmicu Zagorčeva sina, kao jedno od glavnih pitanja pojavila njihova ranija poslovna suradnja, te »verzija« kao mogućeg povoda za otmicu, po kojoj je Zagorec Petrača oštetio u nekom ranijem poslu, dobila je na težini. Zagorec je ustvrdio jedino da je Petrač neko vrijeme nabavljao ugljen za MORH, no da ta suradnja nije išla preko »Alana«.
Zagorec bez komentara
Umirovljeni general Vladimir Zagorec nije želio komentirati informacije iz Vjesnikova teksta, a od komentara se suzdržao i njegov odvjetnik Miroslav Šeparović. »Mojemu klijentu je prenesen vaš upit, no nije želio davati izjave«, rekao nam je Šeparović.
Odvjetnik Hrvoja Petrača, Ljubo Pavasović Visković također nam je rekao da ne može komentirati ove informacije jer nije razgovarao sa svojim klijentom.
Marin Dešković, Vjesnik, srijeda,26. listopada 2005.
Priča o Dren Petu i faksimil ugovora o zajedničkom ugovoru između Hrvoja Petrača i uglavnom državnih firmi: INA (Franjo Gregorić), Đuro Đaković (Antun Milović), OLT (Ivica Zbožil), RH Alan (Vladimir Zagorec)..., po meni nije toliko važna samo za kontekst same priče o otmici Zagorčeva djeteta, odnosno poslovnim relacijama Vladimira Zagorca i Hrvoja Petrača.
Važnije je to da se njome potvrđuju navodi Hrvoja Petrača iz zahtjeva za azilom grčkim vlastima kako je on bio dio establishmenta pokojnog Franje Tuđmana, i da kao takav svašta zna o državnim poslovima, koji su moguće nosili oznaku državne tajne, nisu bili podložni nikakvoj reviziji, a njihovim sudionicima donosili enormne profite.
Zahtjev završava tvrdnjom da se Petrač plaši za svoju sigurnost nakon mogućeg izručenja Hrvatskoj budući da je kao pripadnik establishmenta pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, te vrlo utjecajan poduzetnik, bio upoznat sa svim malverzacijama koje su navodno činili vodeći ljudi iz tadašnje vlasti, od kojih su neki i danas uspješni političari. O zahtjevu će ubrzo odlučivati grčke vlasti.
Plaši li se Petrač premijera Sanadera?, 45 lines, 10.10 2005.
Plaši li se Petrač premijera Sanadera?, 45 lines, 10.10 2005.
U svemu tome nisam ni luk jeo, ni luk mirisao, te s veseljem izjavljujem da u mail inbox-u imam dosta prostora za slične poruke.
Post je objavljen 27.10.2005. u 12:01 sati.