Čemu naslov jedne stare epizode Zagora (ako se ne varam bio je Zagor, znam iz čuvenja, čitao nisam)? Eto, već sam dva dana opsjednut gmazovima, poslovno. Tražim imena na raznim jezicima, engleska uglavnom znam, no talijanska, španjolska, francuska bi mi isto mogla biti interesantna za članak koji pripremam. Te sam opsjednut gmazovima i stalno razmišljam o njima, premećući po primozgu boe, želve, varane i gavijale.
Drugim riječima, i opet pišem o nečemu o čemu nemam pojma, ne prvi puta. Bio sam svojedobno glavni urednik auto časopisa, bez da sam imao vozačku dozvolu ili uopće znao voziti. Bio sam direktor Internet service providera, bez da sam ikada imao kompjuter doma ili da znam npr. instalirati vindoze. A pisao sam i za Penthouse...
Nego, da se vratim gmazovima, postoji onaj ljudima prirođen strah od tih pojavnosti, posve opravdan. Opaki su to stvorovi. Eto, Justina Gmaz je izlegla biće koje se poslije pretvorilo u hodajuću reklamu za Nike i zagorčavalo nam život čitavo desetljeće. Bojovnika iz malog mjestašca u župi Svetog Ilije je zmija ujela za srce, ne dovoljno jako (ili ne prava zmija?), a i gušteri su se danas mahom ucivilili te im se ne mogu rugati i zajebavati ih. Škandal.
Neću se više igrati Zmijonosca, tog nesretnog trinaestog zodijačkog znaka, mada me uvijek zbunjivao: zar ne bi, još po sumerskoj mitologiji, taj trinaesti znak koji donosi nesreću trebao biti gavran? Ili je taj donio neku nesreću i sam sebi, ptičju gripu ili štogod još gore, te je nestao, ustupivši mjesto ovom zbunjujućem liku koji nosi zmije, umjesto da ih pusti da lijepo gamižu, što bi inače bio red. A to su još i crtači Zagora znali.
Odgmizat ću stoga s bloga za danas i pustiti ga da se razvija sam od sebe, kako mu se sprdne. Nakon uživanja u Plymptonu sinoć, večeras je na Animafestu jednako mi drag i podjednako duhovit autor, Priit Parn. No više o tome kasnije, a dotada sikter odavde.
Post je objavljen 27.10.2005. u 11:12 sati.