Osobno me iznenadilo kad sam otkrio da mliječika djeluje i na žene. Imao sam pravilo da sa pacijentima ne razvijem privatne odnose. U sebi sam se zakleo da neću primati darove u vidu viskija ili šunke i postati jedan od onih nadriliječnika koji to rade samo zbog novaca i financijske koristi na uštrb naivnog svijeta. Kada je ta gospođica kojoj iz pristojnosti ne želim spominjati imena ušla u moj ured, bio sam nemalo iznenađen. Bila je to privlačna plavuša srednjih godina i zamamni oblina. Nije imala rezerviran termin pa je sačekala kraj radnog vremena da se posavjetuje sa mnom. Iznenađenje je bilo dvostruko. Kao prvo bila je žena, do sada su u potrazi za pomoći dolazili samo muškarci; drugo: bila stvarno privlačna pa mi se učinilo da je došla na krivo mjesto. Bilo mi je teško prihvatiti da netko s takvim izgledom ima problema u krevetu.
Kao pravi profesionalac, ponudio sam joj da legne i saslušao njenu priču. Sve je bio već dobro poznati scenarij. Ljubavni problemi, u krevetu gubitak svakoga osjećaja i naravno potpuni izostanak orgazma. Rekao sam joj da nisam siguran da li joj mogu pomoći, te da smo specijalizirani u liječenju muške impotencije i da nisam siguran da lijek radi na ženama. Kako je bio kraj radnog vremena ispratio je do vrata i zaključao ured. Zajedno smo sišli niz stepenice i prošetali gradom. Uz razgovor mi je predložila da zajedno odemo na piće. Nju sam kao i Markusa odveo do Irskoga puba gdje smo se uz pivo i grickalice baš pravo raspričali. Nakon presijecanja tekilom, našli smo se na podiju plešući uz ritmove onog istog benda na hitove Elvisa Presleya.
Tako je to nekako i počelo pa sam se nenadano našao kako je držim za ruke i ljubim po vratu. Nekako smo se dokoturali do mojeg stana gdje sam uz njen hihot i ometanje, ključevima pogađao bravu. Bio sam joj tijekom večeri ispričao sve o sebi i čudnom životnom putu od poljoprivrednika preko nesuđenog krovopokrivača, referenta nabave i sadašnjeg posla. Morao sam obećati da ću joj dati da proba mliječike; tako smo i završili kod mene. Oprezno je sažvakala jedan komad i pljucnula na dlan, uz prigovor kako ništa ne osjeća. U drugom trenutku smo se našli zajedno na tepihu. Izostavit ću nebitne detalje i preći odmah na iduće jutro kad mi je nakon buđenja sva sretna priznala da se nikada nije ovako osjećala, da misli da ju onaj šesterostruki snažni osjećaj od sinoć i dalje drži. Bio sam iskreno malo skeptičan njezinim oduševljenjem mliječikom, jer kako mi je priznala; nikada prije do tad nije bila s Bosancem. Drugi dan sam jednoj svojoj poznanici uvalio komad, koja mi je također potvrdila da uzimanje biljke, višekratno pojačava i intenzivira ugodu tijekom odnosa. Moje sumnje u subjektivnost njenoga dojma su se raspršile, pa sam ovo uzeo kao krunski dokaz djelotvornosti te izvanredne biljke i na žene.
Posao se bio sve više razgranavao pa sam unajmio tajnicu koja je sada ugovarala termine. Iskreno, svi su bili popunjeni i čekalo se po mjesec dana. Dolazilo je u kliniku svakojakih ljudi, i svi su imali svoju priču. Ponekad su htjeli čuti samo dobru riječ ili osjetiti malo razumijevanja i topline. Za sve je pak odgovor bio isti, mliječika. Razgovarati sa svim tim ljudima mi je u početku bio problem jer iako sam njemački sad već sasvim dobro razumio i govorio, osjetio se moj teški naglasak pa sam uvijek radije umjesto isprazne priče pribjegavao čaju od mliječike. Pokazalo se da on sve rješava, ne samo kod problema sa potencijom, već i u drugim situacijama. Bio je to izvrstan pokretač životne radosti i energije. Seksualni nagoni i buđenje spolnosti bila je samo nuspojava svega toga. Specijalizirali smo liječenje bezvoljnosti, impotencije i depresije, glavnih bolesti modernoga doba, i to sve zahvaljujući jednoj livadici sa Ukrine i slučajnom otkriću.
Puno puta sam se pitao kakva je to biljka i kako to da nitko do sada nije otkrio njene učinke. Njen miris kao da je govorio da ona ne dolazi s ovoga svijeta nego od nekud dalje. Možda su to bila moja naklapanja i pretpostavke, ali eto zanosim se mišlju da je takvog nekog efekta i mirisa sigurno morala biti i olimpska ambrozija. Mogao sam zamisliti poganske bogove i satire kako jedan drugom nazdravljaju pripravcima od mliječike. Drugo je pitanje zašto je baš tamo rasla i kako to da je i ostalo bilje na tom mjestu bilo posebno. Nisam imao odgovore na ovo kao ni na druga pitanja, a najbolje čega sam se mogao dosjetiti je to, da su se silnice života presijecale upravo na toj livadi, pa je sve zbog toga bilo na neki način blagoslovljeno i posebno.
Zbog stopostne stope izlječenja, moja je klinika radila punom parom i po prvi put se dogodilo da tajnica mora odbijati pacijente. Ljudi su još više navalili kad sam poskupio i to višekratno. Poskupljenje je bilo neminovno jer je zaliha bilo sve manje. Odlaziti u Bosnu bilo je sve teže, a most na Savi kod Slavonskoga Broda sve se češće zatvarao pa je i prijevoz bilja bio sve opasniji. Napravio sam kakve-takve zalihe i nastavio s poslom. Osobno sam osjetio potpuno ispunjenje što sam pomagao tolikim ljudima. Sam Berlin mi se otvorio punim sjajem. Financijski sam stajao izvrsno, priuštio sam si kuću u predgrađu sa pogledom na jezero i velikim vrtom.
Kad je stric prvi puta došao do mene nakon ponovljenih poziva i ustrajnih molbi nije vjerovao svojim očima. Nikako nije mogao prihvatiti način na koji sam zaradio toliko novaca, sumnjao je u krijumčarenje i ilegalne poslove. Bilo mu je nevjerojatno da sam mogao kupiti kuću u tako elitnom dijelu Berlina i novi Mercedes. Povjerovao je onog trenutka kad sam mu kao i mnogima prije njega otvorio oči jednim fildžanom čaja od mliječike. Nisam htio trošiti na njega cijelu šalicu, a i bilo mi je žao strine kojoj sigurno ne bi dao mira cijelu noć. Prvo se smijao a onda me razdragano stao grliti i čestitati. Bio je oduševljen i pomalo crven od srama što mi se nije toliko vremena javljao. Samo sam mu rekao "Strikane zaboravi" i stvar je opet između nas dvojice bila riješena. Siguran sam ja da bi on meni oprostio i da se nisam obogatio i ovako uspio u svemu. Lijepo je bilo vidjeti ponos u njegovim očima. Osjećao sam da bi i moj pokojni otac sigurno bio ovako ponosan na mene.
Svoju sam kliniku preselio iz grada u zgradu koja je bila samo moja i puno veća. Tablu "Alternative Klinik" preimenovao u "Alternative Medizine Zentrum". Ovo je opet bio savjet onog mog prijatelja, vlasnika buregdžinica, naravno sve u svrhu okrupnjivanja i uozbiljavanja cijele stvari. Nije bilo razloga da ga ne poslušam, njegove su buregdžinice postale pravi hit a i savjeti koje mi je do sada davao apsolutno su se pokazali točnim. Na plaći sam već imao i jednog pravog liječnika Nijemca koji je filtrirao psihičke bolesnike ili druge teže bolesti u što se nisam htio miješati. Pribavio sam i razno razne majstore ezoteričnih tehnika, reikija, joga i sličnoga. Otvorili smo grupna savjetovališta i vježbe. Posao se ustalio i osamostalio, a mliječika više nije ni bila potrebna da centar funkcionira na svoj način. Ja sam nekako postao i višak u cijeloj toj stvari. Zalihe su se u međuvremenu stanjile i potrošile, ostao sam na svega par stabljika koje sam ljubomorno čuvao u sefu zajedno s novcima.
U Bosni su se u međuvremenu odigrale čudne stvari. Rasplamsali su se krjesovi bijesa, čija je žeravica visoko poskočila. Dolje se nije moglo ići par godina, a dok sam ja proživljavao dane svoga uspjeha, moje je rodno selo i okolica prolazila je kroz dane svojeg neuspjeha i pada. Svi su se negdje odselili, dosta njih na onaj svijet a poneki sretniji otišli su u Švedsku. Majka se uspjela nekako izvući, ali nije željela dolaziti k meni u Berlin. Ostala je u Slavonskom Brodu, svega desetak kilometra udaljena da bude kako je rekla među svojim svijetom i blizu pokojnog oca.
Čim su se granice Bosne ponovno otvorile otišao sam dolje. Naravno da sam prvo otišao na Ukrinu. Taksist koji me dovezao do tamo ostao je na glavnoj cesti i nije se usudio ići dalje zbog straha od mina. Sišao sam sa puta i u ljetnom odijelu krenuo prema rijeci. U čudu me je gledao sa ceste i zvao da se vratim nazad u sigurnost auta. Probio sam se nekako do mjesta gdje sam otprilike pretpostavljao da bi mogla biti livada.
Bilo je ljeto, kao i onda kad sam prvi put tamo došao. Za razliku od onda kad sve bilo prekriveno livadskim cvijeće, sad je sve bilo prekriveno šipražjem i ostrugama. Nije se više čula cika djece sa Ukrine. Toliko je sve zaraslo da sam jedva prolazio, a u jednom trenutku sam zaključio da dalje nema ni smisla. Tamo više nije bilo nikakve livade, sve je bilo zaraslo. Okrenuo sam se i pošao nazad prema autu. Odmah mi je u glavi sinula ideja kako bih mogao organizirati lokalne ljude i strojeve da raskrče ovu šikaru i naprave livadu na mjestu gdje je i bila. Dok me taksista vozio prema obiteljskoj kući u glavi sam razrađivao kako bi to mogao sve platiti i organizirati. Na putu do tamo, gledajući otužne prizore kroz prozore auta osjetio sam kako su silnice života pokidane, postalo mi je jasno da raskrčivanje ne bi ništa pomoglo. Sve je bilo pusto i napušteno, a učinjena šteta možda i trajna, nisam siguran. Možda jednostavno treba vremena da neke stvari ponovno narastu.
Post je objavljen 27.10.2005. u 09:32 sati.