Njih dvojica, Stanka i Rovak, Stanko Prepunić i Ivan Miličić – Rovak, već sam jednom rekao, moji su ratni drugovi.
Doduše, za rata nismo bili često zajedno, ali smo se često čuli. Stanka je sad u mirovini. I Rovak je u mirovini, ali je vrlo aktivan kao predsjednik Udruge ratnih veterana i kao vijećnik u Gradskom poglavarstvu.
Nisam vam rekao da obojica nose brojne ratne ožiljke od metaka i gelera. Sami kažu da to nije važno, sad ka smo preživjeli, smije se Rovak.
Naravno, i obojica mogu izaći u grad bez mame, jer imaju + 100, dakle više od stotinu kg.
Njih su dvojica odlučila pokazati mi Spačvu, jednu od najvećih i najljepših šuma u Hrvatskoj. Bolje vodiče nisam mogao naći. Veći dio Domovinskog rata proveli su upravo u Spačvi koja je bila prva crta duge, ravne i šumovite županjske bojišnice.
HRAST
Najprije su me odveli pokazati osamljeni hrast u plodnoj ravnici. Zapravo, to nije hrast nego hrašćetina. Ogroman je. Pet ga odraslih ljudi jedva mogu obujmiti. Krošnja mu je široka pedesetak metara, ako ne i više. Visok je valjda osamdesetak metara. A star je kažu nekoliko stotina godina. Hrast je zaštićen kao spomenik prirode.
Stojimo ispod njega i gledam to čudo od hrasta. Kažu mi da mu nitko ništa ne može. Nekoliko puta udarali su u njega munje, ali, čini se, ni one mu ništa ne mogu. Samo spale nekoliko grana, a to hrastu kao da ne smeta.
Ispod ovoga hrasta Rovak i Stanka su proveli djetinjstvo. Od njihova djetinjstva, a to je bilo prije tridesetk i više godina, hrast je narastao tek metar i nešto. Znaju to po tome što su u nj zabijali čavle, jer su se jedino tako mogli popeti i sakriti se negdje u krošnji. Od svih čavala ostao je jedan, onaj najviši. Po njemu su izračunali da je hrast narastao nešto malo više od metra.
Kilometar-dva od hrasta počinje Spačva. Tako mi hrast izgleda kao car svih ovih spačvanskih hrastova.
Kad gledam taj hrast i dva prijatelja ispod njega, potpuno mi je jasna simbolika ovoga kraja. Ljudi se veliki, snažni i široki kao hrastovi. Kao ni ovaj hrast, nitko ih ne može iščupati iz ove zemlje, toliko su veliki i snažni. Široki su u dobroti, upravo kao i hrast čija širina pruža zaista ugodnu hladovinu i za najvrućijih ljetnih dana.
LOVAČKE KUĆE
U Spačvi ima mnoštvo lovačkih kuća, budući da je Spačva jedno veliko lovište. Lovačke su kuće dobro opremljene. Tu je lov omiljen sport, isto kao i ribičija. U šumama Spačve žive jeleni, srne, lisice, kune, divlje svinje, zečevi i jazavci. Ima divljih pataka i gusaka, fazana, jarebica i prepelica.
Ova je županija najniža hrvatska županija. Najviši vrh je Liska (294 m), na sjeveroistočnom dijelu kod Iloka. Iločka tvrđa je na visini 133 m, dok je najviša točka u Vukovaru na 108 m nadmosrke visine. Ovdje kod Županje, kažu mi prijatelji, najviša je točka Gradište na 101 m, a najniža u Spačvi, samo 78 metara.
VIROVI
Sva je Spačva protkana vodotocima Bosuta, Spačve, Virova, Lubnja i Studve. A što su Virovi? Momci mi tumače da se Virovi razlikuju od ostalih tekućica jer imaju odlike močvare. A to dokazuje i močvarna vegetacija; lopoč, lokvanj, mali lopoč, dvornik, vodena leća, žabnjak ljutić i rašac; a prave livade na površini grade vošćika ili drezga, krocanj, žabnjak i mnoštvo zelenih končastih algi.
Za jesenskih i proljetnih oborina, vodostaj bude veći, pa Virovi postaju sporoprotična tekučica.
U Virovima se skuplja voda iz šuma Bošnjaka i Otoka. Dugi su oko 7 km, a široki oko 60 metara. Dubina im je od 2 do 7 metara. Tamo u Raljama i Živačanama širina virova je preko 100 metara. Virovi su okruženi šumama hrasta lužnjaka.
Voda je bistra na površini, a pri dnu je sivkasozelena, zbog otopljenih minerala i planktona. Nikad ne presušuju zbog podzemnih voda, kojih ima ispod zemljišta, koliko ti srce zaželi, kaže Stanka.
Ime su dobili od prirodnog fenomena izvorišta – vira.
Ovdje ribiči dolaze na svoje jer ih željno iščekuju šarani, linjke, štuke, somovi, karasi, sunčani karasi, bjelice, grgeči - bandar - bulješ - okan ili ostriž, deverike, žutooke, kederi i čikovi.
Gdje ima riba i kukaca ima i ptica, pa se ovdje gnijezde bijela roda, crna roda, bijela čaplja, crna liska, siva čaplja, divlja patka, orao ribič, golub grivnjaš te orao štekavac.
- Vidi, vidi!, poviče Rovak.
Pogledao sam u pravcu njegove ruke i vidio na drugoj obali veliku vidru kako izvlači iz vode neku ribu, čini mi se veću od nje.
- Momci, gdje ste sve to naučili, pitam ih, dok sjedimo ispred jedne lovačke kuće.
- I ti bi naučio, smiju se, da si ovdje proveo pet godina rata, koliko i mi. Gospodin dođe jednom u godinu dana, najede se fiša ili gulaša od divljači i misli da je bio u Spačvi.
- Jesi li bio u Kopačevu?, pita me Rovak.
- Jesam.
- Ovdje ti je sve gotovo isto kao tamo, samo što tamo nema Rezervata hrasta lužnjaka Lože. Žir s obala Virova, kao sjemenski materijal, šalje se po cijeloj Europi. Zapiši to, pa idemo dalje ovim uređenim putovima i stazama. Ako vidiš kojeg drvokradicu iz Bošnjaka, pravi se da ništra ne vidiš.
Dok smo hodali kilometrima kroz bilje i raslinje, često sam se pravio da ništa ne vidim.
SIRANO, MISICA, GRAH I STANKOVI SNOVI
Kad smo se predvečer vratili, na prozoru kuće dočekala nas je Rovkova žena Marta. Stanka je sjeo pokraj županjskog Sirana. Mogu vam reći da nosina županjskog Sirana nije ništa manja o literarnog.
Dok se Stanka zabavljao sa Siranom, mene je Rovak odveo stričevićima u susjednu kuću. Koji baš i nisu bili za razgovor, budući da je valjalo stoku opslužiti prije noći. Samo sam ih pozdravio.
A vas upućujem na Rovkovu mladu sestričnu, koja je dva puta bila izabrana za misicu Šokačkog sijela. Mlada dama zaista izgleda reprezentativno, premda je odjevena po posljednjoj štalskoj modi.
Stanka je utekao iz kuće kad nas je Marta poslužila ukusnim grahom sa suhim nogicama, debelo narezanom švarglom i uredno poslaganim feferonima. Jadnik će još šest mjeseci sanjati svoju štangu špeka, čobanac i teglu feferona. Dakako i sanduk piva ili gajbu vina.
Smiraj dana dočekali smo uz kavu u središtu Županje.
A sad lijepo idem prema Štitaru, Babinoj Gredi i, tko zna gdje ću danas stiči na putu u Slavonski Brod i drugu županiju.
Post je objavljen 27.10.2005. u 08:07 sati.