Kad odeš,moje tijelo postaje nenastanjeno
danima tumarajući bez oblika,
muhe mi se zalijeću u kosu-kiša će!
Već mjesecima na istoj točki istog ruba postelje
promatram more koje nas dijeli na dvije
zrele polutke, dva savršena opkoračenja.
U nedostatku kisika zaranjam stopalima
pod plahte i tražim beskrajno malo prostora
u kojima spojeni smo točka svemira,
galaksija za sebe, veliki prasak
tisuću puta ponovljen.
I mislim da proći će više od života ili dva,
i neće mi biti dosta da naučim da plavet
koja nas dijeli ujedno nas i spaja.
Post je objavljen 27.10.2005. u 00:49 sati.