Kaže naše duboko modro more da joj se dogodilo dvaput u jednom danu da se nasmiješila nepoznatim osobama na ulici i one su joj uzvratile osmijeh. I da je to super osjećaj. Ne sumnjam.
Zna mi se dogodit da se cerekam dok hodam ulicom. Sjetim se nečega smiješnog a ponekad mi, onako filmski, osmijeh dođe sam od sebe. Da, nekad sam ko one tete iz reklame za šampon koje bezbrižno koračaju ulicom, smiješe se i zabacuju kosom u svim smjerovima i nikad im se ne zavrti.
Meni se zna zavrtit. Točnije, ukoči me u vratu. Ali to je druga priča.
Ovdje je bitno da sam ja taj post od gorespomenute pročitala sinoć.Danas, nakon urednih 8 sati beauty sleepa, odlučila sam krenuti u akciju. Idem dijeliti osmijehe. Privlačiti tuđe osmijehe. Idem bit ne samo teta iz reklame za šampon nego i teta iz reklame za žvake i pastu za zube.
I tako ja krenuh. Šetam, uvjerena u to kako baš danas zračim onim nečim.....je ne sais quoi.Slušalice u ušima, uživanje u omiljenoj muzici, osmijeh na licu, bila sam uvjerena da sve radim by the book.
Ali zaboravila sam jednu ključnu, esencijalnu, must have stvar.
Zaboravila sam naočale.
A ja sam bez njih ćorava kokoš. Prepoznala bi tuđi osmijeh bez njih jedino ako ste mi na 'jako smo si dobri' udaljenosti.
E sad, kad to znate, da nastavim priču. Naočale nosim relativno kratko i još sam u svojevrsnom denialu kada je moj vid u pitanju. Ja vidim! Kakve naočale?! Glupost! Pa trebaju mi samo kad je noć ili kad su mi oči baš jako umorne....aha.
I tako ja šetam sa svojim superfriendly osmijehom, a budući da sam se trudila biti puna pozitivnih misli, sjetih se i jedne scene iz crtića koji me oduševljava. To je moj superfriendly osmijeh pretvorilo u SMIJEH, onaj koji ne prestaje samo tako. Nema veze, ionako danas dijelim osmijehe, mislim se ja. Još je ljepše ako me vide kako se od srca smijem, nego da se samo smiješim. U daljini ugledam siluetu kako mi se približava.Aha,evo ga! Prva osoba koja će mi danas uzvratiti osmijeh, koju ću zaraziti svojim smijanjem! I tako približavam se ja njoj/njemu, smijem se, sva vesela i prpošna, silueta postaje sve jasnija, ja se i dalje smijem, silueta još malo jasnija, ja i dalje ne mogu izbaciti scenu iz crtića, silueta je sad već ful jasna, pokušavam se isključiti ali ne ide, silueta me gleda i mršti se, krajnje zbunjena pokušavam smijeh barem pretvoriti u osmijeh što rezultira vjerojatno najdebilnijim izrazom lica od pojave Mladena Grdovića. U čemu leži problem? Pa osoba je invalid.
Počastio me 'tko je tebe odgojio i kako te nije sram i dabogda ti sve tvoje pocrkalo' pogledom.
Ali takvi momenti uvijek dolaze u paketima. Ofkors....Teška blamaža sa osobom sa invaliditetom nije mogla ostati usamljena, ipak sam morala zacementirati mjesto Glupače mjeseca.
Hodam ja dalje...malo razočarana prethodnom situacijom, mislim se vrijedi li uopće nastaviti. Međutim, i dalje mi ne pada na pamet na nos staviti naočale koje su mi uredno u torbi. Ovoga puta, vidim dvije siluete koje mi se približavaju. Hod poznat, boja kose poznata, visina i držanje - to mi je frend. Mrak, treba mi friendly face nakon što sam uništila invalida. Razvukoh veeeliki osmijeh preko lica, i veselo hodam prema dvojcu.Čak sam uvjerena da mi se ovaj desni, moj frend, isto smiješi. Smiješim se ja sve više, čak se već pomalo i glupiram,kad su se siluete pretvorile u dvije meni sasvim nepoznate osobe a jedna od njih, žensko, je vidjevši kako sam zaguslila prema njenom dragom, brže bolje svoju ljubav čvrsto primila za ruku. On nije bio ništa manje zbunjen od nje, a samo par trenutaka nakon još jedne moje Debil Of The Year face, čula sam i da mu je upućeno pitanje 'Ti nju znaš?'. Pa eto, ako ništa drugo, to će biti dobar test za njihovu vezu....
Eto.Toliko od mene za danas. Nestali blog se još uvijek nije vratio, niti mi je itko za njega ponudio otkupninu.Strpljivo čekam.
Pozdrav od vaše
ćorave jetseterice
Espadrile
Post je objavljen 26.10.2005. u 23:32 sati.