Planiram već skoro dvije sedmice da napišem post o jednom crtiću. I onda vidim neki dan na naslovnici neko već pisao o dobrim starim crtićima kojih se dosta mladih blogera niti sjeća niti je ikad za njih čula. I onda se zapitam, da li da i ja pišem na istu temu. Što da ne? Pa možda zato jer su mi komentari tipa “nemoj biti plagijat” totalno glupi. Vidjela sam ih nekoliko puta kod meni drage blogerice Jazzie. Cura pisala na temu o kojoj je neko dva-tri dana prije nje pisao, i počeli je ljudi optuživati da je plagijat. Koja glupost! Pa svi mi pišemo manje-više o istim temema – o ljubavi, porodici, životu, dobrom filmu koji smo gledali, interesantnoj knjizi, dobrim kolačima koje smo jeli ili pravili…. Ne postaje se plagijat kad pišeš o istoj temi kao neko drugi, plagijat si ako copy-paste nečije riječi a tvrdiš da su tvoje. E tu je velika razlika! Nije Einsteinu niko rekao “ma daj, Alberte, šta se praviš lud, pa Newton je već pisao o svemiru. On čak ima i ona svoja 3 zakona. Nemoj, bolan Alberte, biti plagijat.” Zašto? Zato što iznošenje svojih misli nije plagiarism. A izgleda da postoje blogeri koje ne kontaju razliku. Too bad for them.
Anyways, moj crtić nije “A je to” iako sam obožavala te dvije čikice i njihovu krivu policu za knjige. Dragi i ja smo se nešto zezali i pričali s francuskim naglaskom (stavljali le i la ispred svake riječi), i meni je pao na pamet Le Piaf. Sjećete li se njega? Malo žuto stvorenje koje je sviralo klavir i bilo ljuto na veliki žuti cvijet. Malo sam ga google i saznala da Le Piaf znači vrabac! Tu asocijaciju nisam baš nikad napravila. Njegov tvorac, Dan Salel, rekao je da ga je zamislio kako malu zločastu pticu bez dlake na jeziku. A ovaj njegov citat ga vjerovatno najbolje opisuje: