Marketing
Puno dobrih ljudi
Od mana baš nitko od nas nije izuzet. Srećom, mislim da vrline ipak prevladavaju. Pa onda sve ono oko nas ipak gledamo pozitivnim i vedrim očima, puštajući da to dobro ispliva. No, koliko se god i sama trudila do to bude tako, neke me mane koje vidim, a nekad i osjetim na vlastitoj koži, ostave pomalo zatečenu. Ili zbunjenu. Ponekad i povrijeđenu.
Lažljivost je nešto što stvarno ne volim. To dakako ne znači da nikad ništa nisam slagala. Ali to radim vrlo vrlo rijetko. Znam da ponekad nije baš najpogodnije reći istinu, ali onda ipak više preferiram opciju – ništa ne reći. Ne znam zašto neki ljudi toliko lažu, iz meni stranih razloga, da li radi prikazivanja sebe u nekom «boljem» svijetlu ili tek iz potrebe tračanja i olajavanja.
Željeti biti sretan nešto je što svatko od nas želi. Prije svega sebi. No, što kada se sreća događa drugome? Kad kažem «zavidim ti na tome i tome» pomislim na onaj pozitivan način kada mi je drago da je netko sretan i kada se jednom možda i sama nadam takvoj situaciji. Primjerice, kad mi netko kaže da ljetuje na Mljetu, zavidim mu. 
No, postoje ljudi koji jednostavno ne podnose tuđi uspjeh na bilo kojem polju. Pa na sve moguće načine pokušavaju umanjiti postignute vrijednosti drugoga čovjeka. Ponekad su tu vrlo ozbiljne stvari u pitanju, a ponekad idu do razine komedije. Sjećam se jedne svoje poznanice koja nije podnosila da u njenom prisustvu druga cura priča s nekom muškom osobom, jer tada ona sama nije bila «centar svijeta». Muškog, podrazumijeva se. I pri tom nadmetanju i preotimanju, stvarno je znala biti smiješna.
Kod male djece mi je do neke granice uobraženost simpatična. Znate ono kad curicu od 3-4 godine opremite u neku slatku haljinicu i cipelice pa još k tome dodate torbicu i špangice. I onda se ona sva pravi važna. E, to volim, jako. No, u starijoj dječjoj dobi inzistirati na takvom odgoju smatram pogrešnim. Tim više što se ponekad od takvog djeteta razvije jednako uobražen čovjek. Pa vjerovatno i vi nailazite na one koji misle da su pokupili svu pamet svijeta, a pritom su najljepši, najzabavniji i baš nitko im nije ravan. Što se polako počinje pretvarati u bahatost i aroganciju. Tako ponekad, među ostalim, u glavu udara ponekad vlastiti izgled, ponekad diploma ili titula, ponekad tek imati dečka sa superskupim autom koji zna darovati isključivo skupe poklone poput Chanel parfema.
Mislim da mi ipak najviše smeta bezosjećajnost. Koja nužno producira puno povrijeđenih ljudi koji se nađu na putu «djelovanja» bezosjećajnoga čovjeka. Ono što me tješi je da ovakvih ljudi ipak ima jako malo. Iako se čak i neki osjećajni, iz meni nepoznatih razloga, bezosjećajnima žele prikazati. Možda radi toga što pokazati osjećaje znači pokazati i vlastitu ranjivost.
Svjesna sam nekih svojih mana, iako vjerovatno ne baš svih. Njima sigurno i ja povrijedim druge ljude. No, sretna sam da gore spomenutim manama ipak to ne činim. Sretna sam i jer vjerujem da ono «malo dobrih ljudi» nije istina. Puno je dobrih ljudi. Sa puno vrlina, manje mana, i spremnosti da ove zadnje korigiraju do te mjere da što manje naude drugima. A time i samima sebi.
Post je objavljen 26.10.2005. u 21:33 sati.