Čitaš ti knjigu, a? Neka bolan, neka. Bogu fala da neko i za to ima vremena. Ma da ti pravo velim i ja bi rado malo prilegao i uzeo neku dobru knjigu. 'Nako otanju, s velikim slovima. Znaš, ja ti volim one po istinitim događajima. Zapravo, volim takve filmove ali sigurno bi mi se i knjiga svidjela. Ali ne stigne se prijatelju, ne stigne se…
A šta'š – ispucao je Vinko uobičajenu frazetinu zbog koje je i dan danas osjećao sram iako ju je već godinama rabio. A nije bilo tako prije. Prije se upirao da objasni subesjedniku da svatko može naći vremena za čitanje. Dok sereš, dok se voziš u autobusu, na poslu, 2 stranice prije spavanja, uostalom, moglo se iz knjiga ponešto i naučiti. Toliko je situacija prikladnih za čitanje. U početku bi nailazio na nemušto protivljenje, pokušaj opovrgavanja izrečenog. Ali Vinko je imao dobre argumente. Uostalom, čudno bi bilo da on, tako pragmatičan, nije imao osmišljen odgovor nakon ubitačno istih i već godinama ponavljanih prigovora. Na kraju je odustao. A dugo mu je i trebalo da shvati besmislenost svojih nastojanja. Pa svakodnevno se uvjeravao da vjetrenjače ne padaju pred naletom koplja. Shvatio je dakle da se "njima" kurca ne čita, nego samo misle da je oportuno tako govoriti. Slično je bilo i sa predstavama u teatru, odlascima na otvaranje izložbi ili kakvih drugih lokalnih kulturnih dešavanja. Vinko je bio okružen malograđanštinom, ljudima koji su imali svoje ustaljene životne navike koje se nisu mijenjale godinama, generacijama. "Kuća, pos'o, birtija"..tu i tamo poneka utakmica, piva sa društvom ispred dućana, odrađeni snošaj… Bilo im je dobro a za drugo nisu htjeli ni znati. Nakon nekih životnih poraza i srušenih iluzija, Vinko se pomirio s takvim načinom života i takvim okruženjem. Bijeg u čudesni svijet pisane riječi bio je tek ispušni ventil koji mu je pomagao da skroz ne pukne.
Oguglao je na sve prigovore svojih susjeda, prijatelja, poznanika. Navikao je osjećati se kao Jeremija u Jeruzalemu netom pred Nabukodonozarov osvajački pohod, falio mu je samo jaram (ovdje priča gubi na konzistentnosti samo zato da bi autor upotrijebio ovaj termin kako bi guglatore naveo na svoj blog. Načuo sam naime da svaki urednik koji drži do sebe barem jednom dnevno spomene Jeremiju i Nabukodonozara. Dobro i Ćira ali to mi se nije uklopilo u priču. Takav zahvat u recentnoj svjetskoj književnosti ostat će upamćen kao "herostratizam", op.a.) Ali postojalo je ipak nešto što je Vinka dovodilo do ludila i nakon svih tih pustih godina ponavljanja klišea. Kad bi čuo onu rečenicu: "Vidjet ćeš ti kad se oženiš, dobiješ djecu. Nećeš tako tada misliti". Uz tu rečenicu obavezno je išao samodopadni osmijeh koji je govorio vidjet-ćeš-i-drugi-su-govorili-kao-ti.
Lud od bijesa što ga se uvijek stavlja u klasične kalupe zakleo se sebi da jednom, kad se to dogodi, ništa se neće promijeniti u pogledu njegove sklonosti čitanju. Dapače, čitat će još više i još kompliciranije tekstove.
Evo, evo….rekao je jednom impulzivno u trenucima bijesa – kad dobijem dijete pročitat ću, pročitat ću…ma oću jebote, pročitat ću ULIKSA I cijelog DANTEA.
*
Rođenje prve kćeri iz korijena je promijenilo Vinkov život. Ni u snu se nije mogao nadati da će jedno tako malo biće zaokupiti svu njegovu pažnju. Franka je postala centar njegovog svijeta, dovoljan je bio pogled na to malo biće da svi problemi budu kao spužvom izbrisani.
Međutim, koćutan kakav je bio, Vinko nije zaboravio ni obećanje koje se sebi zadao. Nije se odrekao čitanja. U početku je bilo teško, vremena je bilo sve manje ali srećom bilo ga je. Najveća kriza bila je onih dana kad je Franka imala kolike. Gledao je svoju malu curicu kako se grči i trza nogama a na kauču je stajala neotvorena knjiga. Istina, nije to bio Uliks, bio je Kishon ali Vinko se ipak tješio da je riječ o velikom piscu. Franka je bila iznimno bistro dijete ali tražila je punu pažnju. Navikla da sveopće divljenje okoline, nije ni 5 minuta mogla ostati sama sa sobom. Trebala je potvrdu a imala je nepresušnu energiju.
Sve je to iscrpljivalo Vinka ali nije se dao. Bio je u svojim srednjim 30-im, dovoljno mlad da povremena štekanja organizma ne shvati ozbiljno. Bili su to tek upozoravajući znakovi premorenosti mislio je…
Mjeseci nakon Frankine navršene druge godine bile su Vinkovo najplodonosnije čitalačko razdoblje. Apsolvirao je Viewegha, Coelha, pročitao je čak i Da Vincijev kod. Imao je dovoljno argumenata da se svojim vidjet-ćeš-ti-kad-dobiješ-dijete prijateljima slatko nasmije u lice. Ali bio je to kiseli osmijeh. Pred njima je glumio odlično ali nije mogao glumiti sebi.
Joyce, Dante, Kafka, Shakespeare, svi ti velikani pisane riječi gledali su ga sa polica njegove biblioteke. Bili su strpljivi, čekali su da dođu na red, čekali su da Vinko shvati prave vrijednosti i odredi prioritete. A Vinko je samo odlagao problem i kao noj, zabijao glavu u pijesak.
*
Lucija je došla neplanirano ali sve strepnje nestale su kad ju je vidio. Još kao novorođenče izgledala je kao beba s karakterom. Nikakvih hematoma, ožiljaka, crvenila – ništa od uobičajenog nije krasilo njegovo lice. A bila je tako lijepa. Zaista, ako išta, Vinku se nije moglo negirati da pravi lijepu djecu. Za Franku je već znao da će biti mažoretkinja a Lucija je izgledala kao hostesa nogometaške provenijencije.
A onda je nastao pakao. Franka, koja više nije bila centar Vinkova svijeta ili barem nije bila jedina, tražila je dodatnu pažnju a Luciju su počeli rasturati grčevi. Razapet između dvije kćeri, u pokušaju da svlada opake grčeve i sanira krizu identiteta starije kćeri Vinko je bio na ivici snaga. Svakodnevna mantra i molitve pomagale su mu da bude strpljiv, beskrajno strpljiv i jak. Međutim, nije mogao izbjeći sve češće ispade bijesa. Nije se mogao nositi sa ljubomorom starije kćeri dok je mlađa grleno plakala. Ma da barem napravi neku modulaciju, promijeni ritam..nešto…nešto..mislio je Vinko. Ali ne, Lucija je plakala jednolično i često. Za to vrijeme Franka se vješala za očeve noge.
Kad bi napokon kćeri zaspale, Vinko se mrtav bacao u krevet zanemarivši sve druge obveze. Uzeo bi već ranije započetu Božanstvenu komediju, maglovito šetao listom papira a ujutro, kad bi ga odvratno, neprijateljsko zvono probudilo, sjetio bi se samo nekog pjesnika. Vergilije činilo mu se?!? Danima je čitao istu knjigu, iste stranice a mozak nije upijao ništa. Samo Vergilija.
*
- Ej Vinko, umorni ste mi nešto? Čitala se knjiga dugo u noć, a? Nešto dobro, sigurno – smješkao se susjed koji je bio jedan od najžešćih zastupnika teorije o "neimanju" vremena za čitanje.
- Vergilije – izustio je Vinko. Vergilije. A onda mu se sve skupilo. Zaridao je kao malo dijete. Toliki pritisak bio je pretežak za njegova nejaka pleća.
- Ej susjed jebemu selo polako, polako. Sve će se srediti. Pa ne može biti tako loše. Ma sve će se srediti.
- Vergilije – ponavljao je Vinko neprestano i nije mogao stati. Kao mantru izgovarao je ime neumrlog barda.
- Pa dobro susjed jebajiga ti i taj Vergilije. Što je s njim? Jel' poginuo? Jel neki naš dragovoljac? Ajde, ajde, reko sam ti ja da nisu knjige više za tebe jebote. Vi'š kako si osjetljiv. Kome je knjiga dala kruha, jel' tako? Ma tako je – verglao je susjed istovremeno hvatajući Vinka oko pasa vodivši ga u obližnju kafanu.
- Nego susjed, kako djeca. Sve dobro?
Vinko je iznenada podigao pogled. Sulud pogled pun mržnje, straha, umora i koječega još – usmjerio je u tog zadovoljnog dođoša. Na trenutak, susjed je ustuknuo a onda opet smiješak i dobrohotno tapšanje po leđima.
- O jebote taj Vergilije da te jebo Vergilije….
Post je objavljen 26.10.2005. u 10:05 sati.