
Prije četiri godine jedan slučajni razgovor nas je povezao. Postali smo ono što mnogi teže naći cijeli život: istinski prijatelji. Kroz ove četiri godine prošli smo jako puno faza, baš kako ljudi "uobičajeno" zamišljaju prijatelje. Nikada nisi tražila potvrdu da si ti meni prijateljica ili nisi: to sam znao i ja i ti. Potvrda je bila nebitna. Tim sam više ostao zatečen tvojim pitanjem kojeg si postavila ovo ljeto, kada si me pitala: Jesam li ja tvoja najbolja prijateljica?
Tada sam bio zatečen pitanjem i mada sam jako malo razmišljao dobila si potvrdan odgovor, jer je on jedini bio moguć. I jedini je bio istinit. Moram ti priznati da do danas nisam znao zašto je to tako, ali danas mi je jedna druga osoba pričajući o svojim prijateljima dala odgovor na tvoje pitanje. Osoba mi se žalila kako se njezini prijatelji žale na nju samu sada kada je ona sretna, kako je prijatelji osuđuju jer ih je ona "sada zapostavila kada je našla dečka, a ne pita se tko joj je pomagao kada su joj drugi okretali leđa" I onda, baš to čitajući shvatio sam jednostavnu istinu.
Ti - nikada nisi rekla riječi lošeg ako sam ja bio sretan. I nikada mi nisi prigovarala jer sam te u svojoj zaljubljenosti "ostavio", "okrenuo ti leđa". Ti si to prihvaćala kao normalno stanje stvari, imala si uvijek razumijevanja za to i nisi se nabacivala izjavama da sam te "zaboravio". Bila si još sretnija jer sam upoznao nekoga, našao nešto novo u mom životu. Baš iz tog razloga što Ti mene ne smatraš svojim vlasništvom, nego me smatraš slobodnim živim bićem imaš pozitivan odgovor na tvoje pitanje. U protekle četiri godine pokazala si se kao takvom i ja sam se trudio biti najbolji što mogu prema tebi. Znamo da smo se oboje ponekad mimoilazili, ali sve bi se uvijek sredilo na najbolji mogući način.
Hvala ti na nebrojenim savjetima i ne satima, nego danima priče koje si mi davala o sveg srca.
Tebi
HVALA
26.10.2005
Post je objavljen 26.10.2005. u 01:29 sati.