Ponekad se pitam šta je to pravo prijateljstvo i dali ja uopće imam pravih prijatelja/ica (bez uvrede-ako to nekome se čini tako). Mislim, znam da ću ja uvijek imati nekoga kome mogu reći sve što me mući i šta me veseli ali brijem da to nije uopće neki problem, svako može saslušati čovjeka koji nešto blebeće i reći mu na kraju "ma bit će bolje" ili "baš ljepo". Utjeha puno znači al brijem da to može bilo ko. Mene muči više ona druga strana, pere me to što mislim da nitko nema povjerenja u mene (ili barem ja tako brijem). Nekad je bilo drugačije imao sam osobe sa kojima sjesti i pričati, pričati i pričati o svemu (dobrim i lošim stvarima) al sve je to odjednom nestalo, ali gdje? Ko je kriv? Zašto? Ima već pun kurac da s nekim ne razgovaram o nekim ozbiljnim stvarima. Mislim da je prijateljstvo najvažnija stvar na svijetu; iako neki govore da nije vječno, ja brijem da je!!! Kako bi se htio vratiti u prošlost (ne tako daleku) gdje je sve bilo ljepše i bolje i sretnije!
I tako još i slušam neke pjesme iz starih dana i još više ih oplakujem...kako je bilo dobro!
Ne kažem ja da je sada sve u kurcu, sad je full ok, ali mi fali ono o čemu sam pisao gore...
Nemojte shvatit ovo kao neko jadanje, samo sam trebao to nekako izbaciti iz sebe...
Post je objavljen 26.10.2005. u 00:01 sati.