Piše: Damjan Stanić
U daljnjem istraživanju hrvatske strip scene, dolazimo do prve velike uzročno-posljedične veze iz koje je stvorena potpuno nova životinjska vrsta: kme kme izdavači. Sve je, naime, počelo sa već opisani kolekcionaris kroatikusom.
Bijaše, dakle, jednom jedna zvijerka zvana kolekcionaris kroatikus: očajan, ozlojađen strip fan opsesivno željan starih dobrih Bonellijevih izdanja. A, kao što već znamo, iz potražnje se rađa ponuda, pa tako bi i u ovom slučaju.
Sredinom devedesetih medijski gigant Slobodna Dalmacija vraća na hrvatske kioske Zagora i kompaniju, no stvar je nakon svega nekoliko godina pošla k vragu budući da kolekcionara ipak bješe premalo da opravdaju cijeli projekt. Tada na scenu stupa Ludens, manji izdavač manjih apetita. Sa njime, Bonellijeva kasta heroja opstaje na tržištu, a vraćaju nam se čak i privremeno ugašeni serijali Mister No ili Marti Misterija (istina, kao plod Ludensove spin-off kuće, Strip-Agent). Pravi happyend, dakle.
Vraga. Tek tu počinju problemi. Jer, nekim čudom, cijela je scena živnula, i odjednom imamo niz novih izdavačkih poduhvata, od Princa Valianta (Zagrebačka naklada), preko tvrdoukoričenog Ken Parkera (Libellus), do Zekanovih hvalevrijednih pustolovina (More Comics); od Spiroua i Fantazija (Libellus), preko uskrslog Alan Ford Klasika (Strip-Agent), do W.i.t.c.h. (Egmont), itd, itd. I susjedi dižu glavu, pa Beli Put iz SiCG starta sa izvrsno upakiranim Amerima (Hellblazer, Sandman, Dark Knight, itd) ...
Strip izdavaštvo je ponovo živnulo, i tu se konačno gubi jedan suludi koncept koji je dugo vladao domaćom scenom (a koji ni Zapadu nije stran, premda na jedan sasvim drugačiji način): izdavači starosjedici navikli su, naime, da ih masa promatra kao Mojsija koji silazi sa Svete planine i donosi nam riječ Bogova (stripove, dakle). No, eto, pojavila se konkurencija, izbor je širi, i – svih mi doboša Darkvuda! – kolekcionari više nisu spremni progutati baš svako govno. Podižu se prve kritike, ljudi bojkotiraju neka izdanja, a harmonija između vjernih fanova i presvetih izdavača biva narušena. Uzročno posljedična veza, dakle: očajni, napaljeni kolekcionari podigli su prve heroje izdavaštva u nebo, tretirali ih kao kućne prijatelje i božanstva istodobno, a izdavačima se takav status svidio, pa više bez njega ne mogu i postaju nonšalantni, gotovo bahati. Priča počinje pucati po šavovima s pojavom tvrdoukoričenih dvobroja novog Bonellijevog junaka, Dampyra. S obzirom da nema pravog interesa za tim serijalom, izdavač ga oprema u tvrde korice i od njega pravi luksuzno izdanje koje se, pod alibijem kvalitetnog uveza, može prodavati po totalno nerealnoj cijeni. Logična jednadžba za spašavanje neprofitnog stripa: viša cijena, manji tiraž. Bilo bi dovoljno da, ovako od oka, jedna petina lojalnih kolekcionara popuši foru i strip će, u najmanju ruku, ostati na pozitivnoj nuli.
Gotovo istovremeno, pojavljuje se i edicija “Bestseller”, koja nam donosi vrlo kvalitetne frankofonske serijale upakirane u jeziv, smanjen format, i to bez originalnog kolora (btw, radi se o nekoliko izvornih albuma zakucanih u jedan “socijalni” svezak). S obzirom da na našem tržištu Bonelli kotira bolje od francuza, logičan potez. Bolje uvaljati nekoliko jeftino opremljenih albuma odjednom, nego natezati jaja sa izvornim formatom i kolorom, pa čekati apsolutno nepredvidivu reakciju publike.
Na žalost izdavača, od dva ponuđena, kolekcionari nisu popušili ni jedan. Dampyr je pretrpio žestoke i (opravdane) kritike zbog cijene, a Bestseller edicija zbog loše kvalitete u odnosu na originale. I tu se po prvi puta pojavljuje nova vrsta u ovom životinjskom carstvu: kme kme izdavač.
Vratimo se desetak-petanaest godina unatrag. Izboreno je pravo na kapitalizam, živimo u moderna vremena, privatizacija svuda oko nas. Jednom rječju, došlo je vrijeme kada se jedini zaista važan zakon zove zakon tržišta. No, kme kme izdavač to nije shvatio. Suočen sa prvim kritikama, on biva šokiran, povrijeđen i ljut. Štoviše, pojavljuje se i dopis u kome kme kme izdavač napada svoju publiku, naziva ih kretenima i bijesno odlazi sa igrališta, kao dječak koji uzima loptu i skviči: “Budale! Neću se tako igrati!”.
Eto nam ga na. Htjeli smo kućnog prijatelja, dobili smo ga. Htjeli smo božanstvo, dobili smo i njega. Ali, ako smo tražili od Mojsija da se pentra na brdo i donosi nam Svete zapise, onda je trebalo znati da Mojsije neće biti spreman na kritike kad se odozgo vrati.
Međutim, paradoksalno, unatoč svom djetinjem ponašanju, kme kme izdavač je samo djelomično kriv za sranje koje se iz svega izrodilo. Uzročno-posljedična veza. Da ga kolekcionaris kroatikus u startu nije pretvorio u Mojsija, kme kme izdavač se vjerojatno tako ne bi ni postavio. Ovako, dobili smo trouble in paradise. Što sad? Možemo se duriti, s jedne strane “kme kme, nazvao nas je kretenima”, a s druge “kme kme, kritiziraju me”... To je lošija, ali i vjerojatnija varijanta. S druge strane, možemo izvući pouke, uspostaviti normalne odnose i krenuti u prirodan tržišni odnos iz kojega će, na kraju, isplivati ono što je kvalitetno i ono što zavrjeđuje pažnju. To bi, u svakom slučaju, bio najveći dobitak cijele ove spletke – normalni odnosi. Prvi će korak, međutim, morati povući kme kme izdavač, jer potrošači imaju pravo biti djetinjasti. I obilato ga koriste. Ali proizvođač ... Proizvođač bi morao, ako ništa onda za svoje dobro, konačno odrasti.
(Damjan Stanić uređuje i vodi web-stranicu Pupafiks!)
Post je objavljen 26.10.2005. u 16:20 sati.