Teško je danas i opisati te naše čudnovate pretke
obrasle vetrom i svetlošću.
Jedino nas još zagrljaji pomalo podsećaju
na njihov načn letenja.
Ili to, kad neočekivano otkrijemo u sebi
mogućnost da stvaramo takve oblike
iz kojih - kad se primakne uho i oslušne -
dopire lepet krila.
Ako se i znalo za postolja u njihova doba,
to nisu bila uporišta i temelji, već katapulti.
U prevelikoj strasti da prevaziđu sve što tone
ispisivali su pesme u prostoru pomoću takvih dimenzija
koje nas dovode na samu ivicu panike.
Već tada bili su: sutra. Već tada bili su: mi.
Mika Antić
Post je objavljen 29.10.2005. u 01:41 sati.