Marketing
hvala za burek
Puno ideja vribi mojom glavom. Ne znam je li 'vribi' riječ ali ako je drago mi je što imam tako proširen vokabular. Međutim, sve te moje ideje, koje sam spomenuo na početku, nestanu u tren oka ako ih ne zapišem negdje, ili snimim na mobtel u obliku mumljanja i fućkanja dok me ljudi gledaju čudno. Čak i te zabilježene ideje padnu ne neki pogled i više nema isti rif koji je imao dok sam ga smišljao. I kako živjeti ovako kada mi sve lijepe stvari odu u zaborav a kada sve gluposti moram pamtiti? 2+2? Obaveze? Što je to pokraj jednog dobrog stiha, ili ideje za priču? Obično, naravno, te ideje dođu kad ih najmanje očekuješ, i ako ih se sjetiš kasnije sjetiš se gdje si gledao, gdje si bio, i kokav si pogled imao, onako otvorene širom oći i blagi smješak misleći «ajme, moram ovo napisati». Ali ne, ode to, nestane, i kako sam već pisao, sve pjesme su konstrukcija. Gradiš i gradiš i gradiš i onda nestanu, ali imaš tlocrt da ju ponovno napraviš. Tako recimo imamo tlocrte za kako napraviti burek, i nevjerojatno močan pozdrav šaljem mareibrium koji mi je i taj ostavio. Dajte ljudi, mahnite mu.
Kako bi se ikoja priča ipak ispričala mislim da su i oni najveći spisatelji imali nekakav način pamćenja. Kao skladatelj koji piše simfoniju sa kemiskom u ruci bez klavira. Bez zvuka. Vjetar. Eh. Sve priče imaju početak. To pak, nije fer. U našim pričama, a život piše najbolje priče, ne znamo kad je početak. A bome ni kada je kraj. Možda je to ljepota tih životnih priča, ni na kraju ne znamo je li možda tek početak. Kao prazan papir. Magnet misli.
Telepatija je interesantan dil, ja čujem što ti čuješ, ja mislim što ti misliš. Što ako ti pjevam? Hoćemo se razumjeti? Ili ak drkam, je li orgazam telepatsk prenosiv? Ajme, toliko puta stanemo jedni pred druge i želimo se reći volim te a ne možemo. I bolje. Te riječi nose odgovornost, i duguješ im barem da ih izgovoriš. Plakao sam danas na reklamu za merci. Jok.
Idem van sada. Sjesti u bus i u tramvaj. Voziti se. Stati. Ima jedan dobar razlog zašto se ne volim. Bila je djevojka u ksetu, gledala me i ja se, naravno, pravio kul. Ne da bi je htjeo na krivi način, ali samo da sam se spustio i rekao bok jebla ga. Ali ne.
Predamnom je bio zeleni gumb, i stisnuo sam ga. And all of Queens of the stone age went with it.
Post je objavljen 25.10.2005. u 21:37 sati.