Pregled posta

Marko Plavić: 'Makro sa Sljemena'
Zbirka od osam priča 'Makro sa Sljemena' Marka Plavića nastajala je u dužem vremenskom razdoblju pa je, poput dobro odležana vina, prije svega krase dorađenost i nadasve tematska, žanrovska te stilska raznolikost, što obično nije slučaj s knjigama prvijencima drugih autora, premda nije riječ o autoru koji je tek započeo pisati, jer već dugo piše, ali samo – veli – kad ima posebnu inspiraciju.

Na tom fonu priče nije moguće jednoznačno odrediti, mada se može govoriti o, da tako kažemo, opsesivnim temama koje su ih obilježile u formalnom i sadržajnom smislu. Plavić je autor koji svoj pripovjedni svijet shvaća vrlo ozbiljno i koji ga s punom osviještenošću gradi kako na šavovima duboko proživljenoga osobnog životnog iskustva, ponekad provociranog, tako i onog knjiškog, literarnog, papirnatog, no ništa manje interesantnog, zavodljivog.

Možda je jedan od glavnih idejnih pokretača u Plavićevim pričama svojevrsni eskapizam koji se, pokraj svojih trenutnih onosvjetskih epizoda, iscrpljuje u ovosvjetskom, i to u egzotičnoj ženi, ukusnoj kuhinji, dobroj kapljici, glazbi, dobrom društvu i sl. Upravo stoga cijelom knjigom struji životni optimizam počesto zaogrnut dozom posve osobnoga originalnog humora.

************

Višeslav Kirinić: 'Ogrlica'

Prva autorska knjiga Višeslava Kirinića zbirka od sedam priča Ogrlica na tragu je autorovih čitanja, s jedne strane, lektire, a s druge, prevođenja višeznačne, polisemične suvremene teorije u najraznovrsnijem smislu te riječi.

Premda prije svega prevoditelj i priređivač teorijskih naslova Kirinić svojom prvom art knjigom svjedoči o onome iskustvu koje su nam ostavljali i kojim su nam vrlo često širili, ali i iznevjeravali horizonte pisci pišući teoriju ili teoretičari pišući književnost. Kirinić svojim pričama fikcijski transcendira svoje iskustvo kao prevoditelja i teoretičara kao što pak teorijski transcendira jedno drugo iskustvo, ono čitateljsko, konzumentsko, pridajući mu, dodajući, oduzimajući mu.

U Kirinićevim pričama, nudeći nam svojevrsne stilske vježbe, glavni su likovi Márquez, Borges, Kafka, Kant… no iznad svega se provlači crvena nit, metonimija ogrlice, kao kružnog toka, cikličkog vremena, kao nikad započete i nikad nezavršene priče/knjige u kojoj bi se zadnja rečenica/stranica poklapala s prvom uz mogućnost beskonačnog nastavka.

U Kirinićevim pričama sve je nekako prokleto poznato, pa ipak kao da izmiče našoj recepciji, svjedočeći o onoj vječnoj, zavodljivoj i spoznatljivo nesvodljivoj tajni umjetnosti.