Županju možete doživljavati na nekoliko načina, kažu mi gradonačelnik Davor Miličević i tajnik grada Vladimir Marošević u pravom telegrafskom izvješću, punom manje poznatim podacima:
TELEGRAFSKO IZVJEŠĆE
kao davnu naseobinu u kojoj su još u neolitu obitavali ondašnji Županjci;
kao graničarski grad koji je u zemljopisne karte 16. stoljeća upisana kao Zuppana blacia, što će reći Županja blato. Možda je tada i bilo Blata, ali danas je Županja uređen, potpuno asfaltiran grad;
kao grad kojim dominira čvrsti hrast iz oblišnje Spačve. Sve su kuće bile drvene, pa čak i crkva. Danas su kuće zidane kao raskošne palače, pa i Crkva svetog Ivana Krstitelja koja svojim skladom dominira središtem grada;
kao isključivo poljoprivredno područje, a možete je doživjeti i kao industrijsko središte ove Posavine. Jer su Englezi ovdje izgradili tvornicu tanina i tvornicu bačava još u 19. stoljeću, kad su u ovim krajevima počeli koristiti slavonski hrast.
Naravno, od industrije do obrtništva nije dalek put. Tako je Županja rasla i sve više postajala naselje u kojem se razvijao građanski sloj društva. Ubrzo je sagrađena željeznička pruga prema Vinkovcima. Naravno, ni Sava nije ostala po strani, pa je ovdje bio prilično razvijen riječki putnički i teretni parobrodski promet. Negdašnja zgrada parobrodske agencije i postaje danas je Muzej;
kao veliko nogometno ili tenisko igralište, jer se ovdje igrao nogomet već 1880. godine, zahvaljujući Englezima, a tenis godinu dana kasnije. Tenisko igralište bilo je uz Savu, ograđeno visokom hrastovom ogradom. Sačuvan je i reket iz toga doba četvrtastog oblika;
kao čudesan spoj bečke secesije pomiješan s tipično slavonskom arhitekturom...
I tako dalje.
SAČUVALI GRANICU NA SAVI
Za Domovinskog rata ovdje je zaustavljen neprijateljski naum da iz Bosne upadne u Hrvatsku. Neprijatelji su ovaj ponosni graničarski grad htjeli sravniti sa zemljom. Na Županju je lansirano više od 45.000 granata. Međutim, Županjci su svoje domove zaštitili slavonskim hrastom i tako sačuvali grad. Jest da je učinjena golema materijalna šteta, ali Županja danas ima malo ratnih ožiljaka. Naravno, mrtvi i ranjeni se ne zaboravljaju.
GLASOVITI ŽUPANJCI
U Županji je rođen Srećko Albini, naš glasoviti skladatelj i dirigent.
Županjci su i Mladen Pozaić, također skladatelj i dirigent;
Ivan Dergel, novinar i skladatelj;
Melita Lorković, pijanistica i sveučilišna profesorica, rođena sestra Mladena Pozajića;
Ivan Filipović, pedagog i pisac rođen u prigradskom Štitaru;
Ivan Martinović, povjesničar i nastavnik;
Matija Stojanović, književnik i pedagog iz Babine Grede;
Krunoslav Tkalac, nastavnik, povjesničar i upravitelj Muzeja;
Marko Kadić, veterinar i etnolog, rođen u Gradištu;
Franjo Hanaman, rođen u Drenovcima, sveučilišni profesor i izumitelj prvih električnih žarulja s metalnim nitima;
Viktor Brunšmid, trgovac i vlasnik prve županjske tiskare;
Josip Benaković, klasični filolog i prevodilac, rođen u Štitaru;
Dawid Schwarz, trgovac drvom i konstruktor prvog zrakoplova kojim se moglo upravljati;
Antun Vrgoč, sveučilišni profesor, rođen u Gunji;
Ivo Balentović, književnik;
Stjepan Gruber, čuveni kulturni radnik;
Ferdo Juzbašić – Selim, prvi književnik Županjske posavine;
pjesnik Ferdo Galović;
Ante Kovač, pjesnik, pripovjedač i publicist, duhovit satiričar i kozer;
književnica Mare Švel-Garmišek;
pjesnik i pedagog Martin Robotić;
pisac Karlo Bušić Jelić;
književnik Franjo Bartolov Babić,
pjesnik Stjepan Bačić;
pripovjedač i povjesničar Ilija Lešić Bartolov...
ŠOKAČKO SIJELO
Županjci su ponosni na svoje kulturne tradicije i korijene. Ovdje se svake godine održava Šokačko sijelo, priredba koja oživljava stara vremena i običaje. Županja tada živi u ruhu i duhu svojih predaka, slavonsko-šokačkom. Ako nikad niste bili na Sijelu, svratite jednom, doživjet ćete radosnu Županju uz tamburaše, folkloraše, pjesme, poskočice, svatovce, bećarce, slavonska jela i pila... Šokaško sijelo okuplja oko 3000 izvođača gledatelja, a mogu se pohvaliti da sam za jedno šokačko sijelo napisao jedan TV scenarij.
KUM I KUMOVI
Tomislav Palinić zamolio me telefonski da svratim u kafić Kum i tamo upoznam njegove prijatelje.
Naravno, svratio sam i upoznao cijelu četu vrlo zanimljivih mladića. Od Dražena Ilića, šankerske legende, do Cape (Hrvoja Lončarevića), najpoznatijeg županjskog nogometaša, i Grašeka, prvog nogometnog trenera. Upoznao sam i Zokija, vlasnika mjenjačnice kod kojeg možete kupiti, gotovo kao na rasprodaji, vrlo jeftine eure; Marija, najnižeg županjskohg mehaničara, visokog jedva dva metra, kažu mi u šali; svakako moram spomenuti Sajdžiju, Glavonju, Surog, Ivu, Balju, Mirka Debelog, Bisera, Batu, Roljka, Pilu, Mrču i druge čija imena nisam upamtio.
Popili smo nekoliko kava i sokova, a onda se svi razišli svojim poslom.
Moja je kava bila nešto slađa, premda sam lagani šećeraš, budući da nisam mogao odoljeti vrlo slatkom županjskom šećeru. Ispred Šećerane snimio sam nedogled dvoreda teretnih vozila nakrcanih šećernom repom. Čekali su strpljivo, dvadesetak sati istovar.
I iduća godina bit će slatka u Županji.
Post je objavljen 25.10.2005. u 08:02 sati.