09.10.2005; 02:11h
stojim na livadi blizu ruba litice, sputana okovima. nepomicna sam, njihova me tezina pribija uza zemlju. gledam ih kako stoje na rubu, ociju vezanih, i ne vide grotlo bez dna koje im prijeti. osjecam miris sumpornog pakla, negdje iz samog srca svemira, smrad mjesta koje donosi proklestvo, tugu i bol.
ne mogu ih sprijeciti. svaki korak dalje je poput noza koji se zabija dublje u ostatke onoga sto se nekada zvalo moje srce, cijedeci umorne kapi krvi na grobove. stojim na grobovima svojih snova, vise niti jedan nije ostao ziv, a duboko ispod njih lezi moja dusa, mrtva, siva i prazna. iz grobova nicu vitice brsljana, okovi koji me drze, tezi od zeljeza, ostriji od britve. usta su mi zacepljena stvrdnutom krvlju, ne mogu vristati.
gledam ih. prokletstvo koje zivot baca na njih nadvija se poput crnog oblaka. oni postaju zrtve svoje slabosti, svojeg idealizma, svoje pozrtvovnosti, svoje zelje da se uklope.
zelja da zaborave.
sve polako nestaje u magli, brsljan me uvlaci pod zemlju, postajem jos samo jedna zaboravljena kreatura koja nije mogla promijeniti svijet.
umrla sam davno, kad i moj posljednji san. prezivljavala je jos samo ljustura moga tijela, ispunjena tugom ociju i sjecanjem na nekad davno rodjenu Mene.
nadam se da ce iz mojih grobova izrasti bijela ruza, u kojoj ce netko uspjeti procitati pricu o boli koja nije smjela biti izrecena i smrti koja dolazi polako, iz sjena.
Post je objavljen 25.10.2005. u 01:09 sati.