Pregled posta

Fra Ivan Frano Jukić (Banja Luka, 1818 – Beč, 1857), jedan je od najistaknutijih franjevaca u povijesti franjevačke provincije Bosne Srebrene. Djelovao ja kao prosvjetitelj, pisac, pučki tribun i društveno-politički djelatnik. Studirao je u Zagrebu, Vesprimu (Mađarska) i Dubrovniku. Bio je oduševljeni pristaša ilirskih ideja i prvi moderni intelektualac u BiH. Radio je na kulturnom izdizanju Bosne zalažući se za osnivanje tiskare, muzeja, knjižnice, narodne čitaonice, književnog društva. Pokrenuo je prvi bosanskohercegovački časopis «Bosanski prijatelj». Pisao je putopise, historiografske, etnografske i zemljopisne radove, prikupljao narodne pjesme… Zbog političkog angažmana protjerao ga je Omer-paša Latas u Carigrad (1852), odakle je uskoro otišao u Hrvatsku. Bilo mu je zabranjeno vratiti se u Bosnu. Umro je nakon jedne operacije u Beču 20. svibnja 1857. godine.
Želeći se odužiti tom velikom čovjeku Bosne, Franjevački provincijalat Bosne Srebrene postavio je u dogovoru s franjevcima u Beču spomen-ploču u franjevačkom samostanu u Beču, gdje je fra Ivan Frano Jukić boravio neposredno pred smrt. Ploču su 22. listopada 2005. svečano otkrili provincijali Bosne Srebrene fra Mijo Džolan i bečke franjevačke provincije fra Anton Bruck (kta).

Prošavši selo Mujakoviće, primismo se planine, i štono reknu, težko dušu noseći u nosu, poslije dva sata stigosmo na vrh planine Vranice; kad bi konj sustao, valjalo je pješice ići nada se uz komac. Na vrh planine ima jezero, iz koga Dragača izvire; tu odjašimo, ručamo, i odmorivši se nadalje pođemo. Kako smo pređe išli nada se, sad valja poda se strmo dva sata; ko je dakle sebi i konju rad, jašiti se ne može.
Iz ove druge polovine planine izvire druga rječica Ždrimača, i pređe nego se sađe u selo Ždrimce, vidi se strašan jedan slap, gdje se spomenuta rijeka preko jedne klisure strmoglavlja s velikim žamorom. Poslije češćeg odmaranja stigosmo na dno planine u selo Ždrimce, gdje su kršćanske kuće i malo turskih, i gdje spomenuta rječica tri jezera pravi, koja nikad ne prisušuju. Obrnimo se sad opet na Vranicu; planina ova broji se među prve planine bosanske radi svoje visine; ona je šumom i travom pokrivena, zato obližnja sela fojničke i skopljanske nahije preko ljeta ovdje svoje stanove načine, i po nekolikonedjelja svoju stoku i goveda na paši drže. U ljetno doba nije ružno ovdje živiti: ali često do lipnja mjeseca nije ovuda puta poradi velikih snjegova, koji se kad-kad do Petrova dne ne tope.
Od Ždrimaca ravninom za jedan sat stigosmo u Gornji Vakuf, varoš gdje od ondašnjega kršćanskoga župnika uljudno bih pričekan. Gornji Vakuf jest varoš u gornjem Skoplju, kraj rijeke Vrbasa, koja odavde na tri sata daleko u prijevoru izvire, i osim drugih izvora, prima ovdje nablizu Krupu i Bistricu rijeku. U varošu ima do 64 kršćanske, i 150 turskih kuća; ima jednu kulu, na kojoj udara sat dosta jasan; čuje se, kako kažu, čitav sat hoda daleko; i kupljen je još davno-davno od Dubrovčana...