Marketing
...one sad thing in life...
...ljudi neznam sta da vam kazem..neznam dali ste vec culi ovu pricu ili ne..ali je bolna pa makar i za najtvrdja srca...ja sam je vidio na jednom blogu i mislim da je vrijedna spomena...pa makar je vec vidjena ili poznata...prica jedne tinedjerke..na koju ni ja nisam ostao ravnodusan..ugasite moj mp3 na mom blogu i stavite neku mirnu svoju pjesmu i kasnije necete ostati isti..ili samo ugasite zvucnike =(...pa evo vam prica jedne cure koja nije imala srece....................
Koliko sam samo čula priča o toj prvoj ljubavi. Da se nikada ne zaboravlja, da je prekrasna, jer je to magični trenutak s kojim ulaziš u velik svijet ljubavi. Mislila sam da su to samo glupe priče i nisam vjerovala u njih. Ali se i meni dogodila. Prva ljubav koja je ostavila dubok trag, ožiljak i njegovo ime zauvijek urezano u moje srce
Sve je počelo nakon četiri mjeseca njegova nagovaranja da budem s njim. Odbijala sam puna četiri mjeseca, ali njemu to nije narušilo samopouzdanje. Tražio je da se taj dan nađemo u parku, na jednoj klupici. Došla sam (nisam ni slutila da sam se kroz ta četiri mjeseca mogla i zaljubiti u njega). Stajao je tamo, s prekrasnom crvenom ružom u ruci, iza njega se sunce spuštalo niz obzorje, a iz susjedne ulice su se čuli zvuci gitare nekog uličnog svirača... Jedino što sam mogla reći je bilo da. Postali smo cura i dečko. Na toj istoj klupici me prvi put poljubio moj prvi dečko. Tek sa 16 godina sam imala prvog dečka, ali nije mi bilo žao čekanja jer je on bio poseban. Proveli smo zajedno jednu godinu i 2 mjeseca. Proveli smo mi zajedno puno više. Nikada neću zaboraviti držanje za ruke kada smo na onoj istoj klupici gledali zalazak sunca. Neću zaboraviti usputne pusice pod odmorima u školi. Neću. Nikada! Imali smo nešto prekrasno, nešto što sa sigurnošću mogu nazvati: ljubav! Da, bila je to ljubav. Tada sam mogla i u vatru skočiti zbog njega. Vjerovala sam mu slijepo, ali sam vjerovala i svojoj najboljoj frendici. Rekla mi je da me vara. Otrčala sam do njega pod odmorom, pljusnula ga pred svima i rekla da je ovo kraj. Pred svima je rekao da dobro, ako je to moja odluka, da će je poštivati. Ali je tada rekao da će me zauvijek pamtiti i da me bez obzira na moje osjećaje on još uvijek voli. Mislila sam da je užasno licemjeran kad me vara, a pred svima mi govori da me voli. To mi je jednostavno bilo fuj. Ali ja sam isto voljela njega i još ga uvijek volim bez obzira na sve. I krenula sam to ljeto na more... Tako je bilo tužno bez njega. Nakon nekoliko, za mene tada jeftinih pokušaja, da mi se vrati, odustao je. Plakala sam jer nisam znala kako mogu voljeti nekoga tko me je prevario. Pitala sam 'frendicu' kako zna da me je prevario i rekla je da me ustvari nije prevario on već ona. Izdala me. Izdala me osoba koju sam toliko dugo smatrala najboljom frendicom. Nisam mogla vjerovati. Mislila sam da još uvijek ima nade za mene i njega, ali mu to nisam mogla reći. Jednostavno nisam, nakon onoga kakva sam bila prema njemu, ne. Napisala sam mu pismo. Objasnila sam mu što je bilo, rekla sam da sam kukavica i da mu to ne mogu reći u lice. Sjetila sam se svih poljubaca, dodira njegove grube ruke i tako nježnog lica, svih gluposti koje je učinio za mene. Napisala sam mu i da ga volim, poslala sam mu to pismo i krenula kući jer nisam više mogla biti s frendicom na moru. Prošlo je tjedan dana, a njegovog odgovora nije bilo. Zazvonio je samo telefon u rano jutro tog subotnjeg jesenskog dana. Bila je to njegova mama. Uplakani glasom mi je rekla da je – umro. Da je moj najdraži poginuo u nesreći. Išao je s motorom do pošte poslati neko pismo i pijani vozač ga je udario. Odletio je u zrak i poginuo. Mislila sam da se šali. Ne, to nije mogao biti on. Suze su mi se samo spuštale niz lice, nisam mogla govoriti. Njegova mama mi je na sprovodu dala pismo. Pismo je htio poslati meni. Napisao mi je da je i mislio da se nešto tako dogodilo, i da, ako još ima šanse kod mene da bi htio biti ponovno sa mnom. Napisao je da me voli kao nikada nikoga. Oprostio mi je i još me volio. Sada, dva mjeseca poslije njegove smrti stojim kraj njegovog groba i razmišljam hoću li uopće voljeti nekoga kao njega! Tko može reći, sa 17 godina, da je izgubio prvu ljubav? Tko?! Za mene je on prva i jedina ljubav bio i tako će ostati. Mislim da nikada neću voljeti nikoga kao njega. Ako uopće smognem snage da krenem dalje. Da se ponovno zaljubim. To će biti teško jer smo se voljeli. I voljeli bismo se i danas da nije bilo tog prokletog motora i prokletog pijanog vozača koji je ugasio život mojoj ljubavi. Još ga uvijek volim, ali Bog mi ne želi dati odgovor. Već dva mjeseca ga ispitujem - zašto?! Samo neka mi odgovori zašto je uzeo k sebi mojeg dragog. Ne znam i vjerojatno nikada neću saznati. Dok se drugi sjećaju s osmijehom i nostalgijom svoje prve ljubavi, čega ću se ja sjećati? Sjećat ću se prekrasne godine dana i prekrasna dva mjeseca. Ali ću se sjećati i njegove majke u suzama i bijelih ruža na njegovome grobu. Sjećat ću se njegovog pisma i svih lijepih trenutaka. No i njegovog lijesa! Imam samo jedno pitanje za postaviti svima. Je li stvarno istinito ono: Bog daje, On i uzima? Jer ne znam zašto mi je uzeo njega. Zašto?!
Sve je počelo nakon četiri mjeseca njegova nagovaranja da budem s njim. Odbijala sam puna četiri mjeseca, ali njemu to nije narušilo samopouzdanje. Tražio je da se taj dan nađemo u parku, na jednoj klupici. Došla sam (nisam ni slutila da sam se kroz ta četiri mjeseca mogla i zaljubiti u njega). Stajao je tamo, s prekrasnom crvenom ružom u ruci, iza njega se sunce spuštalo niz obzorje, a iz susjedne ulice su se čuli zvuci gitare nekog uličnog svirača... Jedino što sam mogla reći je bilo da. Postali smo cura i dečko. Na toj istoj klupici me prvi put poljubio moj prvi dečko. Tek sa 16 godina sam imala prvog dečka, ali nije mi bilo žao čekanja jer je on bio poseban. Proveli smo zajedno jednu godinu i 2 mjeseca. Proveli smo mi zajedno puno više. Nikada neću zaboraviti držanje za ruke kada smo na onoj istoj klupici gledali zalazak sunca. Neću zaboraviti usputne pusice pod odmorima u školi. Neću. Nikada! Imali smo nešto prekrasno, nešto što sa sigurnošću mogu nazvati: ljubav! Da, bila je to ljubav. Tada sam mogla i u vatru skočiti zbog njega. Vjerovala sam mu slijepo, ali sam vjerovala i svojoj najboljoj frendici. Rekla mi je da me vara. Otrčala sam do njega pod odmorom, pljusnula ga pred svima i rekla da je ovo kraj. Pred svima je rekao da dobro, ako je to moja odluka, da će je poštivati. Ali je tada rekao da će me zauvijek pamtiti i da me bez obzira na moje osjećaje on još uvijek voli. Mislila sam da je užasno licemjeran kad me vara, a pred svima mi govori da me voli. To mi je jednostavno bilo fuj. Ali ja sam isto voljela njega i još ga uvijek volim bez obzira na sve. I krenula sam to ljeto na more... Tako je bilo tužno bez njega. Nakon nekoliko, za mene tada jeftinih pokušaja, da mi se vrati, odustao je. Plakala sam jer nisam znala kako mogu voljeti nekoga tko me je prevario. Pitala sam 'frendicu' kako zna da me je prevario i rekla je da me ustvari nije prevario on već ona. Izdala me. Izdala me osoba koju sam toliko dugo smatrala najboljom frendicom. Nisam mogla vjerovati. Mislila sam da još uvijek ima nade za mene i njega, ali mu to nisam mogla reći. Jednostavno nisam, nakon onoga kakva sam bila prema njemu, ne. Napisala sam mu pismo. Objasnila sam mu što je bilo, rekla sam da sam kukavica i da mu to ne mogu reći u lice. Sjetila sam se svih poljubaca, dodira njegove grube ruke i tako nježnog lica, svih gluposti koje je učinio za mene. Napisala sam mu i da ga volim, poslala sam mu to pismo i krenula kući jer nisam više mogla biti s frendicom na moru. Prošlo je tjedan dana, a njegovog odgovora nije bilo. Zazvonio je samo telefon u rano jutro tog subotnjeg jesenskog dana. Bila je to njegova mama. Uplakani glasom mi je rekla da je – umro. Da je moj najdraži poginuo u nesreći. Išao je s motorom do pošte poslati neko pismo i pijani vozač ga je udario. Odletio je u zrak i poginuo. Mislila sam da se šali. Ne, to nije mogao biti on. Suze su mi se samo spuštale niz lice, nisam mogla govoriti. Njegova mama mi je na sprovodu dala pismo. Pismo je htio poslati meni. Napisao mi je da je i mislio da se nešto tako dogodilo, i da, ako još ima šanse kod mene da bi htio biti ponovno sa mnom. Napisao je da me voli kao nikada nikoga. Oprostio mi je i još me volio. Sada, dva mjeseca poslije njegove smrti stojim kraj njegovog groba i razmišljam hoću li uopće voljeti nekoga kao njega! Tko može reći, sa 17 godina, da je izgubio prvu ljubav? Tko?! Za mene je on prva i jedina ljubav bio i tako će ostati. Mislim da nikada neću voljeti nikoga kao njega. Ako uopće smognem snage da krenem dalje. Da se ponovno zaljubim. To će biti teško jer smo se voljeli. I voljeli bismo se i danas da nije bilo tog prokletog motora i prokletog pijanog vozača koji je ugasio život mojoj ljubavi. Još ga uvijek volim, ali Bog mi ne želi dati odgovor. Već dva mjeseca ga ispitujem - zašto?! Samo neka mi odgovori zašto je uzeo k sebi mojeg dragog. Ne znam i vjerojatno nikada neću saznati. Dok se drugi sjećaju s osmijehom i nostalgijom svoje prve ljubavi, čega ću se ja sjećati? Sjećat ću se prekrasne godine dana i prekrasna dva mjeseca. Ali ću se sjećati i njegove majke u suzama i bijelih ruža na njegovome grobu. Sjećat ću se njegovog pisma i svih lijepih trenutaka. No i njegovog lijesa! Imam samo jedno pitanje za postaviti svima. Je li stvarno istinito ono: Bog daje, On i uzima? Jer ne znam zašto mi je uzeo njega. Zašto?!
Post je objavljen 24.10.2005. u 22:39 sati.