Jučer sam se cijeli dan izležavao, kljukao vitaminama, gulio banane, pio mlijeko i sokove i danas se već puno bolje osjećam. Doduše ne tako dobro za veće napore, ali se dade rekreativno prohodati Županjom.
Dugo me ovdje nije bilo. Sve tamo od 1993., kad smo u sklopu Šokačkog sijela odavde izravno prenosili TV emisiju Nek tambura svira. Sjećam se, dva dana prije izravnog prijenosa, gruhnule su dvije stopedesetice usred grada, u blizini hotela Jelen. Eksplozija me bila baš dobrano protresla.
ODJEĆA OD HRASTOVIH TRUPACA
Ali nema tih granata koje bi Županjce, te stare graničare, mogle zaplašiti. Njihova sportska dvorana bila je dupke puna tijekom izravnog prijenosa a, koliko se sjećam, emisija je bila posebno dobra i nabrijana.
Sjećam se, sve su kuće bile obučene u hrastove trupce. Tisuće i tisuće hrastovih trupaca uspjelo je zaštititi većinu domova. A to nije bilo lako, jer se po Županji gruhalo gotovo svaki dan pune četiri godine.
GRAD NOGOMETA I TENISA
Sad je Županja romantično jesenski lijepa, okupana nedjeljom i suncem. Ako ćemo pravo, i mene je sunce izvuklo iz kreveta.
Najprije sam prošetao do crkve, jer je nedjelja i jer su Županjci prilično bogobojazni ljudi, pa svake nedjelje dupkom napune crkvu. Mnogi ne stanu unutra, pa izvana slušaju riječ svećenika.
Zatim sam otišao do mjesta gdje je nekad bio spomenik nogometnoj lopti. Ako niste znali, u Županju je stigla prva nogometna lopta. Tu je prvi put igran nogomet i tenis.
Danas spomenika nema. Kažu da se obnavlja.
Potom sam otišao posjetiti prijatelja Stanka Prepunića.
TOMISLAV PALINIĆ
Znamo se još od prije rata. Upoznao nas je u Karaki Tomislav Palinić, također Županjac i moj davnašnji prijatelj. Tomislav, kojega svi osim mene zovu Ćošo, jedan je od onih prijatelja koji, bez obzira koliko se družite, uvijek ostaju u središtu vašega srca.
U doba rata bio je zarobljen i završio je u Kninu. Jedva smo ga izvukli iz zarobljeništva. Za razmjene, na kojoj sam bio, gotovo mi je srce puklo od radosti kad sam ga ugledao, vedrog i nasmijanog, premda je bio dobrano izmaltretiran. Mjesecima se oporavljao od posljedica čuvene srpsko-kninske gostoljubivosti.
Poslije sam mu tražio posao u Ministarstvu obrane, ali neka mu je konjina ponudila mjesto noćnog čuvara, premda je Tomislav završio ekonomski faks. Tako mu je to.
SNAŽNI ŽUPANJCI
Stanko je također dragovoljac. Uopće, mislim da su u Županji svi dragovoljci i dragovoljke, budući da su kao graničari stari odavno naučili čuvati granicu na Savi. I još nešto što mi se čini prilično važnim. Većina Županjaca visoki su i vrlo snažni ljudi. Izgledaju baš kao junačine. Pravi graničari. Oni iz filmova. Takav je i Stanko Prepunić. Kad sam ga upitao zašto su u Županji ljudi tako snažni, on mi je odgovorio da ih mame ne puštaju iz kuće dok ne budu teški 100 kg. Stanko se vratio s operacije žuči, pa je nešto lakši. I njegova se majka, 85-godišnja djevojka, zabrinula za sina i pozvala ga na dodatnu ishranu.
STANKO, DOBAR STRIC IZ ŽUPANJE
Iznenadio se kad me ugledao na vratima kuće u Zlatodolu. Najprije me nije prepoznao, ali kad se bolje zagledao u moje sijede brčine, sve mu je bilo jasno. Odveo me u negdašnju svoju gostionicu, koju je dao u najam. U mirovini je, pa mu se više ne radi u gostionici. A u toj nas je kući, baš u prostorima gdje je poslije uredio ugodnu gostionicu, znao ugodno iznenaditi dobrim švarglama, krvavicama, čvarcima, kobasicama i kulenima. Naravno, našlo bi se tu uvijek domaćeg vina i rakije, a ni njegovo ovdašnje društvo nikad nije bilo daleko. Uglavnom, smo se poslije viđali u Zagrebu, a Stanko nam je dolazio kao dobar stric, s naramkom kobasica i punih torbi čvaraka i ostalog mrsa.
MONDENI ZLATODOL
U gostionici me predstavio svojim prijateljima koji ovdje subotom i nedjeljom odigraju kraću partiju karata, dugu svega dvadesetak-tridesetak sati. Tek kadkad za stolom ostanu po dva-tri dana. Tu sam upoznao i oca gradonačelnika Davora Miličevića. Sjedio je u društvu i zabavljao se kartajući.
Poslije smo prošetali Zlatodolom. To je novo uređeni stari dio Županje, svega dvjestotinjak metara od središta. Ulice i kuće zaista izgledaju vrlo raskošno i prostorno. Nisam vidio kuću manju od dvjesto kvadrata stambene površine. Kad smo prolazili pokraj kuća i raskošnih vrtova, imao sam dojam kao da prolazim kroz neko od poznatih svjetskih mondenih mjesta.
HEJ, SUZANA!
Ovaj je dio Županje vrlo popularan. Stanko me upoznao sa mnogim uglednicima, pa tako i s Martinom Marićem, javnim tužiteljem Županje. I Martina pamtim iz 1993. godine. Bio je mlađi jedno dvadesetak kilograma. Nasmijan i vedar, pa mi uopće ne sliči mrgodnom tužitelju.
Stanko mi je pokazao autobusnu postaju za Dortmund. Naime, nešto niže njegove kuće stanuje vozač autobusa koji vozi uglavnom za Dortmund. Pa ako hoćete bolje mjesto u autobusu, onda morate doći pred njegovu kuću, gdje se na put u Njemačku ukrcavaju prvi putnici. Uglavnom svi u Županji znaju za tu izvanrednu međunarodnu postaju, pa uopće ne odlaze na autobusni kolodvor, nego ravno u Zlatodol.
Šetali smo Županjom dva-tri sata.
Ja u nadi da ću susresti Suzanu Nikolić, ljupku glumicu rođenu u Županji, a Stanko u očekivanju vremena kad će opet moći zagristi tablu špeka. Tako sam ja pričao mirisne priče o Suzani, a Stanko još mirisnije o tabli špeka.
Rastali smo se oko podne. Nisam dočekao sanjanu Suzanu, a ni Stanko, bormeč, nije zagrizao svoju sanjanu tablu špeka.
Post je objavljen 24.10.2005. u 01:17 sati.