Danas se održala 23. atletska utrka Dan Uljanika, koja je već postala tradicija svake godine. Organizira je RSD "Uljanik" na kojoj trče učenici i učenice osnovnih škola na utrci od 2km u šest kategorija prema uzrastu(do10god, do 12god i do 14 god, posebno dječaci i posebno djevojčice) a onda je i glavna utrka od 8km gdje sudjeluju oni odrasliji. Na utrku se prijavljuje svatko tko ima volje i želje sudjelovati u njoj. Jutros u 9.30 utrka je započela onim najmanjima, kojih je mislim bilo više od 150 u kojima je bio i moj sin. Netko bi rekao da je 2km ništa, no gledajući te malene kako su se trudili i trčali, zapuhani, crvenih lica znam da im nije bilo lako. Gledala sam ta mala lica koja su utrčavala u cilj, iscrpljeni, neki su plakali trčeći ali nisu odustajali. Među njima je bio i moj sin kojemu je ovo bila prva utrka u životu i prvo naporno trkačko iskustvo. Prije utrke rekla sam mu da će mu biti jako naporno i da dobro razmisli hoće li se uključiti. No on nije odustajao ne vjerujući mojim riječima. Nakon utrke mi je priznao da sam imala pravo i da mu stvarno nije bilo lako, ali nije htio odustati. Uporno moje dijete. Sa startnim brojem 13 prošao je cilj 113. Bio je bljedo zelen i bilo mu je zlo, ali je prošao kroz cilj. Dobili smo na poklon majicu, krofnu i čaj. Nakon popijenog čaja djetetu se počela vraćati boja u lice konačno, pa smo onda krenuli doma ne čekajući daljnje utrke, bogatiji za još jedno iskustvo.






Ako želiš vidjeti veću sliku, klikni na nju.
Post je objavljen 23.10.2005. u 11:36 sati.