(Christian Perrissin/Boro Pavlović: EL NIŃO; Humanoids/DC, 2005.)
Tu i tamo ispadnem glup ...
("Samo tu i tamo?" "Tišina!")
Moglo me se, na primjer, čuti kako njorgam kako nema više pustolovine, kako je u današnje vrijeme nemoguće tintinovski lutati planetom zbog svih granica i satelita, elektronskog praćenja kreditnih kartica itd. I onda mi je Christian Perrissin dokazao da sam u krivu. Ne ignorirajući niti jednu od tih novih prepreka pustolovini uspio je ispričati priču koja je realistična, suvremena, a opet pustolovina.
Nije, naravno, vesela. Suvremeni svijet traži i suvremeni svjetonazor, a kao vrsta se ovih dana ne ponosimo naročito sami sobom. Tako Perissinova junakinja Vera, s ciganskom krvi u venama, polazi u potragu za svojim sijamskim bratom (ta nemogućnost je jedna od zanimljivosti priče) Koljom i ... traži li ga traži. Ta potraga za korijenima, te obiteljske priče, dominantna su karakteristika suvremenog francuskog stripa, a putovanje je valjda jedan od tri dobra načina za nizanje pustolovina, no super je u EL NIŃU što su to samo povodi, a kroz priču nas poslije nose likovi i događaji, od Crvenog Križa u Africi, južnoameričke sirotinje, pacifičkih gusara itd.
Ali nisam ispao glup samo što se tiče postojanja pustolovine u prezentu. Ispao sam glup i što se tiče Bore Pavlovića.
Boro Pavlović bio je velika nada Hrvatskog stripa kasnih osamdesetih. Objavio je par stripova i promptno se prodao preko grane gdje je kod Humanoida objavio nekoliko solidno nacrtanih, ali zaboravljivih fantasy albuma. Potom je nestao i tko zna čime se bavio (jedini trag na kojeg sam, bez posebnog traženja, pronašao u interventnim godinama bila je naslovnica s Modesty Blaise za skandinavski časopis X-9), dok se nije vratio u Split i vratio stripu. EL NIŃO je taj povratak, i to kakav.
Na samom početku priče, Pavlović je još krut - figure su malo drvene i njihov smještaj u prostoru nasilan. No, do kraja ove knjige (američko izdanje, iz tko zna kojeg pijanog razloga, u jednom tomu objedinjuje dva i pol francuska albuma), Pavlović se pokazuje kao odličan realistički crtač, kao sve ono što je onomad obećavao. Priča je, naravno, francuski statična, ali Borini likovi su živi, pripovijedanje iz stranice u stranicu bolje, a poneki kadar u kojem ga puštaju da crta malo više od razgovora - tihi spektakl.
Sve u svemu, kao odlično nacrtana moderna pustolovina, EL NIŃO je jedan od rijetkih suvremenih francuskih albuma kojeg vam mogu (i bez pretjeranog patriotizma) preporučiti.
(mcn)
PS Marko Ajdarić (a tko drugi) poslao je link na EL NIŃO sajt. Trebalo mi je malo dok ne skužim navigaciju, ali vi ćete brže jer ste pametni, a ja malo glup.
Post je objavljen 23.10.2005. u 09:49 sati.