napokon doma. bila su to naporna dva dana. jučer smo dakle krenuli u pola 8. u beč stigli oko pola 3. čak sam nešto čitala iz filozofije. da se malo upoznam s knjigom. naravno, svugdje sunčano, osim u samom beču. tamo kiša. ali nije bilo strašno. malo smo prošetali po dućanima, jeli i otišli u hotel. išla sam spavati u pola 8. da. nakon nekih dva sata, braco me probudio svojim kašljem. a ja njega svojim puhanjem nosa. naime, bolesna sam. all the joy. onda nisam mogla zaspati. pa sam se prevrtala. pa još malo puhala nos. pa polako počela tonuti u san, ali onda je opet počeo kašalj. opet prevrtanje. i napokon san, sat vremena prije buđenja. ali uspjela sam se naspavati. ujutro smo skoro zakasnili na test. otišli smo tramvajem u krivom smjeru. stara je popizdila na mene, a mene su moje kognitivne mape izdale. zašto bih se ja sjećala kamo smo išli kad smo tu bili u četvrtom mjesecu? krenemo mi na pravu stranu, kad ono, na jednoj od stanica, izađe vozač van. valjda mu je smjena završila. a oni su si još malo htjeli i popričati. i ništa, ajmo na taxi. stara odmah počne na svom broken deutsch pomiješanim s engleskim, a vozač samo melje na njemačkom. ni on nije znao gdje je to. ali došli smo samo 5 minuta kasnije nego što smo trebali. test je bio ok. samo tri sata. bez eseja. bez previše pogađanja. ali mi je skoro onda smo opet malo švrljali po dućanima. ovaj put smo zapravo nešto i kupili. braco hlače i majicu, a ja donje rublje. snoopy. so cute:) i štrample. ponuda je bila prilično razočaravajuća. sat vremena prije polaska vlaka, krenemo mi na u-bahn/bečki metro. i sad, počne tip nešto govoriti na razglas. na njemačkom naravno. nismo obraćali pozornost na to. kad odjednom, izlaze svi iz vagona. ha? izađemo i mi. ništa se ne događa. opet se svi okome na mene jer sam ja inicirala izlazak. ali onda saznamo da je negdje bio požarni alarm i svi se metroi, koji idu u našem smjeru, vraćaju natrag. great. izlazimo na ulicu. sad imamo još pola sata do polaska vlaka. staru polako hvata panika. traži taxi. odem ja pitati nekoga u mcshitu. kao, tamo sigurno govore engleski. moš' mislit. tip mi je jedva izmucao ravno pa desno. krenemo ravno pa desno. nigdje ničega. opet sam ja kriva. vratimo se natrag. ljudi kažu hvatajte taxi na cesti. krećemo ulicom. 20 minuta do polaska. stara sad već ima živčani slom. najednom, ugledam taxi i, kao da to radim cijeli život, počnem mahati rukama. i zaustavio se. tako sam ja, glavni krivac dana, jer kao najbolje znam engleski pa moram glumiti vodiča, spasila stvar. na kolodvor smo stigli čak sedam minuta ranije. uf! za dlaku. onda smo se od graza do maribora morali voziti u busu jer su preuređivali prugu. bečka verzija zet-a, ali s udobnijim sjedalima. ali brzo je to prošlo. pa još tri sata do zagreba. sad sam doma. trebala bih ići spavati. a još se moram i otuširati. ništa mi se neda.... želim da je sljedeći tjedan već gotov. ne znam kako ću to preživjeti. a još ako mi se ova bolest pogorša. no way. ova dva dana sam bila pod adrenalinom pa nisam ni mogla obolijevati kako spada. ali sutra je novi dan;) jedem nešto što bi trebale biti grožđice s rumom, ali ne osjetim rum. tvrdice! gotta stop. the bag is almost half-full:) i...to je moja priča. ako netko ima neku svoju, slobodno je podijelite. hello, this is ur psychiatric hotline...
Post je objavljen 23.10.2005. u 00:05 sati.