Kad je čovjek sretan čini mu se da mu ništa ne treba.
A treba.
Ja sam prekjučer bio toliko sretan što sam došao u Županju da sam potpuno zaboravio da čovjek mora jesti i piti.
Pa sam tako, onako umoran i okupan, malo prilegao, kao poslije ću nešto prigristi, i zaspao divnim zdravim snom.
Ujutro sam požurio javiti se gradonačelniku Županje, Davoru Miličeviću. Budući da sam došao u Županju kad je gradonačelnik u velikim obvezama, samo smo se pozdravili i ja krenuh prema Gunji.
SVE JE DOBRO DOK NE POĐE PO ZLU
Kiša me sitnim kapljicama milovala po licu, nježno kao županjska šokica.
Sve je u redu, dok računi ne dođu na naplatu.
Već sam bio prošao Bošnjake, dio predivne šume Spačve i zadovoljan ušao u Posavske Podgajce.
Uvijek se zgrozim kad na ulazu u neko naselje pročitam visok broj kuće. Prva kuća u Podgajcima, kad uđete iz pravca Županje, nosi veći broj od 350. A to u pječačkoj matematici znači da je naselje vrlo dugo. U prosjeku svakoj kući pripada najmanje 20 metara, pa kad to pomnožite s oko 200 kuća, onda vam je jasno da je naselje dugo najmanje 4 kilometra.
DOBRA JE SREĆA, ALI NIJE LOŠA NI ŠNICLA
Kojih se ja ne sjećam.
Jer su došli računi na naplatu.
Odjednom sam osjetio slabost. Skrenuo sam s mokre ceste, tražeči pogledom neko suho mjesto gdje bih sjeo.
Slijedeće čega se sjećam je neko pusto dvorište. Bezbrižno sam ležao na blatnom asfaltu i baš se lijepo osjećao.
U tom mi se trenutku blatni asfalt činio kao najmekši krevet.
Ja baš nisam neki paničar. Zatvorio sam oči i mirno analizirao što se to samnom dogodilo? Mrtav nisam, što je najvažnije. Ali slab jesam. Zašto?
Kad sam u glavi prošao posljednja dva dana, shvatio sam da ništa nisam jeo, a puno sam se trošio. Naravno, gladno tijelo nije više htjelo slušati, pa je leglo na blatni asfalt: ili ćeš me nahraniti, ili se ja odavde ne mičem?, kao da mi ljutitim šapatom poručuje.
Sjeo sam i pokušao se dignuti. Nije išlo.
Tada sam se sjetio da protekla dva dana nisam ništa ni pio.
Eto što sreća čini čovjeku: neda mu mu ni da jede, ni da pije!
Dozvao sam gazdaricu kuće i zamolio vode.
BRZ OPORAVAK
Poslije mi je pomogla da se podignem. Malo sam hodao, malo odmarao. Sve do dućana. Tamo sam kupio dvije velike boce hladnoga čaja. Možete misliti koliko sam bio žedan, kad sam gotovo litruipo čaja popio na iskap.
Nakon toga pojeo sam dva dobra sendviča i iskapio drugu bocu soka.
Kupio sam i "Jutarnji list" i odmorio u usputnoj gostionici uz "Jutarnji" i kavicu.
Poslije sam nastavio put kao da se nije ništa dogodilo i tako stigao u Gunju.
Nakon što sam posjetio prijatelje Hasu Kurtovića, vlasnika tvornice namještaja Amazona, i Idriza Bešića, tamošnjeg imama, vratio sam se u Županju.
VITAMINI, VITAMINI...
Odlučio sam se odmoriti dva dana, pa tek onda nastaviti put.
Jutros sam se opskrbio vitaminima, sokovima, ćevapčićima, mlijekom, bananama, jabukama i grožđem. Cijeli dan nešto žvačem, pijem i spavam.
Kad se još malo odmorim, možda kasno noćas, ispričat ću vam priče o dva moja divna prijatelja iz Gunje: Husi Kurtoviću i Idrizu Bešiću.
P. S. Blog se još jednom pokazao kao najbrži medij. Pa danas na Blogu radostan čitam vijest da je "Posljednja pričest", film moga sina Ivana Gorana Viteza, nagrađen na upravo završenom filmskom festivalu u Zagrebu.
Dariju hvala na muštuluku.
Post je objavljen 22.10.2005. u 19:47 sati.