Nakon serije prilično velikih, došlo je vreme da se u gradu Beogradu odigra i jedan manji ali ništa manje antologijski susret blogera tokom kojeg su se oči u oči, zub na (u mom slučaju) nešto manje zuba susreli Filip Kiko, La Lara, neponovljiva Brand New Girl et moi.
Oni su bili dovoljno ljubazni da slažu i kažu kako smo mi svi super i nenadjebivo zabavni ali dajte, molim vas. Mislim, La Lara – osoba koja po blogu kači slike dece kako bi neko eventualno pomislio da su njena pa se sažalio i napisao neki komentar, Filip Kiko koji pedeset minuta nije zatvarao o osvetljenju nekog mosta zbog kojeg smo mi 10 godina živeli bez struje a tek Brand New Girl ... dragi moji :krsti se: ... znam da po njenim postovima mislite da je ona neka iznimno pametna i duhovita osoba ali vam ovim putem ekskluzivno razotkrivam da osoba koja se krije pod pseudonimom Brand New Girl i osoba koja se te večeri pojavila u Ani 4 pištolja nemaju nikakve veze. Ova realna Brand New je em debela, em ružna, em dosadna, em pije k'o cisterna, čovek stvarno da se prekrsti i pomoli da se sa njom više nikad ne nađe pod istim krovom.
Šta, niste valjda poverovali?! Eee al ste naivni!!! Pa kad bih ja ovako pametna, lepa i nadasve nenametljiva sela za isti sto sa takvim ljudima?! a?? A???
Dobro, ajd, dešavalo se ali ne i u ovom slučaju.
Nekako sam od početka znala da ovo ne može a da ne uspe. Po njihovim sam blogovima zaključila da oni ne mogu biti ništa manje nego fantastični. Doduše, nisam očekivala da neke od njih već poznajem al ajd. Ona kaže da je nekako naslućivala da sam Domaćica upravo ja ali ja odgovorno tvrdim da mi nije bilo ni na kraj pameti da bilo koga na ovom blog svetu, sem onih koje sam milion puta nabrojala, poznajem i iz nekih drugih priča.
Svejedno, sada bih trebala da napišem i par reči o tome kako smo se proveli ali jebemliga – pola toga se ne sećam. Znam da smo brbljali, da smo se smejali, upadali jedni drugima u reč (čitajte kao: ja upadala svima u reč), da nam je bilo sjajno, da su mi svi bili genijalni i da smo jako, jako puno popili (čitajte kao: da sam jako, jako puno popila). Od silnog uzbuđenja sam počela da pijem beforehand pa sam se tamo samo dovršila. Ni sama ne znam kako bih stigla do kuće da me ljubazni dečko od BrandNew, na blogu poznatiji kao I, nije bez mnogo instrukcija dovezao do slatkog mi doma. U istom sam zaspala sa pidžamom obučenom naopako i domaćinom koji se još uvek smejao mojim saplitanjima o raznorazne saksije i druge komade nameštaja. Bože šta fakultet učini od čoveka – nekad sam actually tolerisala alkohol a sad ič!
Ujutru sam ustala u 7 jerbo je, zarad predstojećih putešestvija, trebalo izvaditi i nekolicinu za to neophodnih viza. Nepotrebno napominjati da mi je misaoni proces u glavi bio ovakav --------------
----------------------------------------------------------------------------------------------------
----------------------------------------------------------------------------------------------------
------------------------------- osećala sam se kao da mi je neko 20 sati neprekidno puštao Best of Luna sa posebnim osvrtom na pesmu «9 i po nedelja, on mi je postelja» koja bi i najlucidnije mozgove dovela do eksplozije. Post-alkoholno mozgovno mrtvilo je doseglo te razmere da sam uspela da zaboravim pasoš tako da sam do ambasade išla dvaput što i nije tako loše jer sam u prvom povratku uspela da usnimim odlične a la Xiola cipelice i da ih u drugom povratku kupim. Kakva bi ja žena bila kada iz svakog omanjeg fizičkog napora ne bih izvukla cipele? *trep**trep*
I sada ćete se sigurno zapitati zašto događaje od ponedeljka i utorka opisujem tek u petak?
Pa hm.
Zato što sam u sredu i četvrtak ribala kuću. Ovih dana sam se apsolutno navukla na Houses Behaving Badly pa sam se i sama napalila da svoju kuću oribam sa dezinfektivnim rešenjem 1 merica sirćeta – četiri merice vode (as seen on TV). Kuću sam oribala, izbacila 20 kesetina smeća i sad – hm – šta sad? Kada se osvrnem na ono kako je kuća izgledala juče i ovo kako izgleda danas – stvari su i dalje razbacane i sve izgleda kao što je izgledalo u utorak (osim što nema prašine i sve miomiriše na sirće).
I sad mi vi recite – kako vama uspeva? Ne, ozbiljno – ja se žestoko trudim da od svoje kuće napravim prostor kome ne treba puno da se sredi ali kolikogod da se trudila i štagod da radila sve je i dalje haotično. Nikako da dovedem svoju kuću u onaj stadijum gde neće biti stvari, prekrivača, flaša, tanjira, čaša, acetona, knjiga i svega ostalog all over the place ali mi nikako ne ide. Ne znam u čemu grešim ali imam utisak da ću sledeći put pobacati pola kuće i da to opet neće napraviti nikakvu značajnu razliku.
Najveći domet današnjeg dana mi je da sam se najela kao prase. Ostatak dana sam provela ležeći u krevetu i i uzvikujuči «aaah» «oooh» i to ne zato što sam se hopacupala sa domaćinom nego sam v-a-r-i-l-a. Sada je konačno došao i onaj trenutak suočavanja sa samom sobom, kada treba da sednem i jednom za svagda utvrdim šta nosim na put. Da vidimo :dvaput pljucka u olovku i zapisuje:
Pidžama
Donji veš
Čarape
Majice
....
Post je objavljen 21.10.2005. u 21:55 sati.