Vidim da mi je danas skoro trećina posjetitelja došla na blog guglajući Vinka Sindičića.
No, ni ja kao vjerujem ni većina koji su posjetili njegovu renoviranu stranicu nismo otkrili ništa novo vezano za navodne tvrdnje iz Globusa da su mu država, a možda, osobno Lovorka Marušić ili Josip Perković, vratili zlatni sat Omega.
Na uvodnoj, besplatnoj stranici Sindičić najavljuje da će progovoriti o onima koji su ga poslali u Škotsku, a koji danas nisu održali sva svoja obećanja vezana za dogovor s njim da ako sa Štedulom što krene po zlu, samo će on odležati zatvor, a oni će se pobrinuti da mu sva njegova imovina koju im je povjerio po odlasku na zadatak, ostane sačuvana.
Je li napokon razotkrio ulogu Josipa Perkovića šefa UDB-e za emigraciju koji ga je prema Božidaru Spasiću, saveznom udbašu koji je radio u istom sektoru, poslao u Škotsku, ne znam jer nisam spreman platiti 25 eura koliko Sindičić traži da mu se plati kako bi se moglo surfati dalje od početne.
O tome mogu samo podsjetiti na svoje ranije postove:
a) Vinko Sindičić vs. Josip Perković
b) Umjesto komentara Mati Bašiću
c) Hoće li Josip Perković i Božidar Spasić na sud zbog Stjepana Đurekovića?
Zanimljivo je da se u vrijeme napisa o Sindčićevim potraživanja imovine koju je je ostavio na čuvanje kad je išao u Škotsku u akciju Štedul, pojavljuju i napisi o novim elementima u istrazi oko ubojstva Sindičićevog nekadašnjeg jako bliskog prijatelja Branka Bijelića : Trag Bijelićevog ubojstva vodi u podzemlje Münchena i Beograda.
Svojedobno mi se Sindičić u intervjuu za Vjesnik požalio da su Branka Bijelića dale ubiti osobe koje su od istog Bijelića tražile da ubije Sindičića, što je ovaj i pokušao, ali ga je spretni Vinko u tome osujetio.
Nakon Bijelićeva ubojstva Sindičić je galamio: Ubili su mi svjedoka!
U čemu je Bijelić sve bio svjedok Sindičiću, uglavnom mogu nagađati.
No, činjenica je da Branko Bijelić na suđenju Sindičiću krajem devedesetih za ubojstvo Brune Bušića promijenio svoju izjavu danu u istrazi s početka devesetih da je čuo čuo Sindičića da se hvalio kako je osobno ubio Brunu Bušića.
Početkom devedesetih Sindičić je bio u zatvoru u Velikoj Britaniji, a Bijelić se preko nekog tipa koji je bio s Franjom Tuđmanom u zatvoru sprijateljio sa Stjepanom Tuđmanom koji je u Bijelićevom kafiću Sport u Rijeci upoznao svoju buduću suprugu Snježanu.
Zbog čvrste veze s Predsjednikovom obitelji Bijelić se osjećao sigurno da protiv Sindičića može izjavljivati što je potrebno. Međutim, kada je 1998. u medijima objavljeno Sindičićevo pismo Predsjedniku Franji Tuđmanu iz britanskog zatvora u kom se britanski zatvorenik prijeti hrvatskom predsjedniku da će razotkriti svu udbašku prošlost njegovih ratnih suradnika Zdravka Mustača (ratni tajnik Manolićevog Ureda za zaštitu ustavnog poretka) i Josipa Perkovića ( Šuškov pomoćnik za sigurnost u MORH-u) ukoliko s njegovim izručenjem Hrvatskoj za Bušićevo ubojstvo bude bilo problema, valjda je i Branko Bijelić shvatio koliko je Vinko Sindičić informacijski jak kad se usudi prijetiti i Tuđmanu, pa je promijenio iskaz na sudu i kazao da nikad nije čuo Sindičića da se hvali kako je ubio Bušića. A i Sindičićev pokrovitelj Josip Perković suvereno je parirao Iviću Pašaliću na hrvatskoj obavještajno-podzemnoj sceni, pa Bijelić nije htio riskirati ponavljati izjavu iz istrage.
Po mom mišljenju, u aktualnim napisima o istrazi o ubojstvu Branka Bijelića nerealno se nagađa o mogućem naručitelju iz Srbije (ili ubojicama iz Srbije) samo zato što je