Ja vrlo često imam osjećaj da me netko ili nešto gore, visoko na nebu, testira na izdržljivost. Testira granicu do koje mogu podnostiti patnju i bol prije nego li poludim. Testira hoću li pasti na koljenja iznemogla ili ću podići glavu visoko i hrabro zakoračiti slijedeći korak.
Sinoć sam opet imala jedan takav test života. Na moju sreću, skupila sam dovoljno svega potrebnog da test prođem, ali nikako ne mogu iz glave izbaciti ironiju kojoj nas život izlaže.
Sinoć je nazvao Daleko od očiju. On je nazvao MENE. Toliko njega je bilo u jučerašnjem danu da je taj poziv uslijedio kao točka na I. To da je on nazvao jednako je vjerojatnosti dobitka sedmice na lotu. I prije nego li sam mislila, imala sam priliku pokazati se nepokolebljivom, osvajački hrabrom, nimalo ženstvenom, viteški poštenom i jasnom. Toliko me je iznenada uhvatio, ali pjesma mi je dala snage da budem upravo takvom.
Misao koja me je vodila bila je „Budi jaka, ne pokazuj slabost. Ako je nazvao, znači da ipak razmišlja o meni. Neka shvati što je izgubio.“
Još uvijek je teško vjerovati da je on nazvao... mislim, to je toliko nevjerojatno... kao da to nije bio on... i same riječi... nisu bile njegove... sam način razgovora... nije to on... to nije osoba koju sam ja poznavala.... on se promijenio... jedino – promjena je došla kasno...
Dala bih si Oskara za ulogu sretne mlade žene koja uživa u životu... i koja se smije iz sveg srca.. i koja ne zna što je tuga... No vrijedilo je izvesti predstavu. Vrijedilo je itekako...
Sinoć sam podigla glavu visoko i hrabro zakoračila slijedeći korak...
Post je objavljen 20.10.2005. u 13:31 sati.