Popravljam se, čini se.
Mirovanje, burov i mast pomažu mi i noga mi javlja da je sve bolja i bolja. Ali, još uvijek nisam spreman za daleki put. Još mi oteklina smeta i ne mogu cipelu zažnjirati, pa sam donio odluku da i jučer budem miran, onoliko koliko miran mogu biti.
Vidim da se moj Bestjelesna-prijatelj javlja. Da mi je samo znati kako on, koji nema problema sa svojim bestjelesnim nogama, zna o ulozi liječnika i medicine kad je riječ o tjelesnim funkcijama? Ili bijaše bio, u nekom svom bivšem životu, tjelesan, kao što ja bijah bio bestjelesan?
TRUNJE I BALVANI
Nekolicina Vinkovčana i Vinkovčanki krenuli su protiv moga mišljenja i pisanja o gradonačelniku Vinkovaca. Frcao je smijeh i uvrede. Neki su možda čak i umrli od smijeha.? Mogu se ja ubijati dokazivanjem da imam pravo na svoje mišljenje, dakako na temelju informacija kojim raspolažem. Oni to ne priznaju. Jebe se njima za dijalog, oni bi vodili monologe.
Naravno, ima i razumnih primjedbi. Takva mišljenja poštujem. Ali sve podliježe onoj prispodobi: nek se baci kamenom onaj koji je potpuno čist, dakle bezgriješan.
Odavno znam da smo mi ljudi skloni vidjeti trun u tuđem oku, a u svome ne primijećujemo ni balvan.
Da je tako, mogao bih navesti bezbroj različitih primjera koja to potvrđuju, ali nije ovdje mjesto da se o tome raspravlja. Zato sam pokušao riješiti taj problem s prijateljem (kojem se doista veselim, Pliskavice, možda i više nego ti svojim prijateljima) Željkom Beljom.
ŠEPANJE GRADOM
Kad smo obavili novi pregled noge i kad je liječnik potvrdio poboljšanje, prošepah sa Željko Beljom Vinkovcima. Beljo je takav prijatelj da je, u znak solidarnosti, šepao zajedno sa mnom, premda mu nije ništa.
Najprije sam s njim raspravio problem mladih. Jer zaista taj problem postoji. Naravno da Gradsko poglavarstvo čini sve da mlade zadrži u gradu, ali to nije lako nigdje u Hrvatskoj, pa ni u Vinkovcima. Rat i pretvorba su učinili svoje, pa svake godine dio mladih ide, hej, čovječe, kaže Beljo, trbuhom za kruhom, iz Slavonije! A prije su iz istih razloga dolazili u Slavoniju!
Svake godine iz Vinkovačke gimnazije izlazi tisuću maturanata, a gotovo polovica njih ode negdje u svijet.
(Dok šepamo Vinkovcima, primjećujem da se Belji mnogi raduju; zaustavljaju ga, rukuju se, traže pomoć ili pitaju za zdravlje. Isto tako je bilo kad sam gradom hodio s gradonačelnikom.)
IZBORI SU BIT DEMOKRACIJE
Dakako, nije mi namjera da ovdje riješavam političke i druge probleme svih mjesta kroz koja prolazim na putu iz Zagreba u Zagreb. Pa tako se na ovome mjestu neće riješiti ni problemi Vinkovaca. Držim da će se riješiti u Vinkovcima, da će svoje probleme građani Vinkovaca znati sami riješiti.
Izbori su mjesto gdje se politički rješavaju sve stvari. To je bit demokracije. Pitam Belju koliko je građana glasovalo na prošlim izborima, a on mi odgovara – ne više od 40 % od ukupnog broja birača.
U tome je problem. Ljudi ne izlaze na izbore! Držim da nitko tko nije izašao na izbore nema moralnoga prava bilo što politički kritizirati, jer nisu ništa učinili da stvar riješe politički tamo gdje se to rješava – dakle na izborima!
BOSUT TEČE NIZVODNO I UZVODNO
Odveo sam Belju do Bosuta i upitao ga kad će Bosutu vratili bistrinu i zelenilo? Hoće li to Gradsko poglavarstvo učiniti za ovoga mandata.
Beljo mi kaže da nema Vinkovčana koji ne sanja o zelenom Bosutu. Napominje mi da je Bosut jedina rijeka koji teče malo nizvodno, malo uzvodno. Uvjeren je da će u ovome nadatu Gradsko poglavarstvo riješiti i taj problem.
PROMETNO RASKRIŽJE
Ali, napominje, nije sve u nama. Pa mi ispriča problem Vinkovaca kao negdašnjeg prometnog središta. Osobito željezničkog. Taj problem dobro znade jer je svojedobno radio kao strojovođa. Vinkovci su dosta zarađivali time što su bili željezničko raskrižje. Rat je i to uništio. Sad kad bi se mogli vratiti prugama stare željezničke slave, opstruira ih Osijek, jer bi oni htjeli prometno biti ono što su Vinkovci bili.
Beljo se nada da će se i to riješiti.
DINASTIJA BELJO
I tako dalje. Na svako pitanje odgovorio mi je iskreno i argumentirano. Isto onako kako je to učinio i gradonačelnik.
Pitam ga pripada li on dinastiji Beljo u Vinkovcima. Naime, on i njegova dva brata vlasnici su nekoliko kafića, bravarske radnje i jednog poduzeća.
Smije se i potvrđuje da pripada dinastiji Beljo. Kaže da su on i braća krenuli u biznis odavno, još u Jugoslaviji. Tad su imali kafiće, radionice... To imaju i danas, s time da su dobro i složno poslovali, pa su nešto i proširili djelatnost.
- Mi se kao braća pomažemo, ne svađamo se.
- Imaš li para?, pitam ga.
- Nemam, mi sve ulažemo u posao. Nemam para, ali imam kredita, smije se.
BOMBARDER S BOSUTA
Gledam ga. Priča vrlo živo i uvjerljivo. Ne razbacuje se riječima. Kratko i razložno objašnjava sve što ga pitam. Isti je takav bio u ratu: odlučan i razložan, pravi Bombarder s Bosuta!
- Znaš, ništa se ne može izgraditi preko noći. Srušiti da, ali izgraditi ne, kaže. Kad ova županija sredi sve što joj je rat oduzeo, kad kroz Vukovarsku luku prođe onaj teret koji je prolazio prije rata, kad se uspostavi pruga prema Pločama, kad Vinkovci opet budu prometno središte ovoga dijela Europe, kad razminiramo najplodniju hrvatsku zemlju, kad drvnoj industriji vratimo staru spačvansku slavu itd., e onda će u Vinkovcima goriti lampa ispred svake kuće, a ne samo usrid Vinkovaca! Ma, gorit će ta lampa na svakoj hrvatskoj stopi!
Vratio sam se u sobu, a jutros se osjećam puno bolje. Sad ću se spakirati i krećem polako prema Županji. Možda tamo sretnem Tomislava Palinića i druge prijatelje.
Post je objavljen 20.10.2005. u 08:59 sati.