Vrlo često kad nešto čujem, pokrene mi se tok misli. Pretežno kako su došle tako i odu, ostaju nezapisane. Ostaje od njih samo osjećaj neuobličen u riječi. Ponekad sam uporan pa zapišem. Ovo sam zapisao:
Predpostavke(čuo sam):
1. Ljudi koji su osjećajni su glupi.
2. Germani su razumni ali hladni, Slaveni su osjećajni ali glupi.
Slaveni mješaju se sada s Germanima stvarajući tzv. 5-6 podrasu pete rase (:-0) i to je dobro.
Tok misli:
"Šesta" rasa, "sedmi element"? Spoj Slavena i Germana?
Mislim da to nije dobro. Čemu to i što uzrokuje? – to globalizacija.
To što su Slaveni različiti od Germana je upravo ta kulturološka raznolikost koja poput bilološke život održava. Zašto su nam livade tako lijepe? Upravo zbog cvijeća i zelene trave. Tu crveni, tamo žuti, ljubičasti, pa ovaki, pa onaki, a sve se dobro vidi na tlu zelene murave. Veseleći oko raduje i dušu. Kao pjesma u kojoj se melodija i strofe razabiru. Što bi bilo da su cvijeće boja i da ih prstom sve ispromješamo?
Nakon izvjesnog vremena nestaju boje, nestaju strofe, melodija i pjesma. Samo je jedan ton – sve postaje smeđe.
To je boja zemlje i predivna boja, pitoma i topla. U njoj skrivaju se svi vrtovi i pjesme, iz nje se rađaju i u nju vraćaju.
Ali ...mi ne živimo ispod zemlje. Živimo na površini i tu je naše mjesto. Za nas su livade i cvijeće i sočna murava rosom posipana, i sve druge boje svarogove duge. A mi smo za livade, za sve ono drugo, živimo za pjesmu. One nas trebaju i ne smijemo sebe oduzimat drugom.
Zato ne treba mješati sve te boje jer vrt nestaje.
Ja sam Slaven. Ako neki kažu da su Slaveni srčani, osjećajni ali glupi, ja sam taj i ostat ću! U svom životu nastojat ću težiti ravnoteži srca i razboritosti, osjećaja ali i glas razuma pratit. No uvijek, kad se budem morao samo za jednu stranu odlučiti, razumno i bez razmišljanja, vraćam se na srce- ostajem Slavenom...
Ako nisam patnik, ja sam barem pjesnik!
Onu priču o «dolini turobnoj» kojom treba proći, o grešnom životu, neimaštini, siromaštvu i bijedi, i raju poslije smrti ostavljam kršćanima, ona nije moja. Pa, kome to milo, neka živi u patnji i umre u muci.
Moje biće ponosno a srce pagano i SADA živim u raju, u predivnom vrtu moje Velike Majke ljubljene Mokoši!
A Sunce mi sija.
I dok toga ima i moje livade, sretan sam čovjek i nikad ne umirem!!
Borek
Post je objavljen 19.10.2005. u 23:37 sati.