(Little Lulu; Dark Horse, 2005.)
Little Lulu je apsolutni klasik te stoga, ali ma naravno, kod nas apsolutno nepoznata.
Pri tome čak ni ne znam zašto je ostala nepoznatom ... Ideološki sporna nije: priče o djevojčici koja izvodi dječje nestašluke nisu bile naročito ideološki obojene (izuzme li se srednjeburžoaski milje) da bi je jugoslavenska cenzura sustavno progonila ... Štoviše, slušao sam jednom neko idiotsko akademsko izlaganje - Ane Merino, mislim - koje je uporno petnaestak minuta pokušavalo dokazati da je crvena boja Luluine haljine zapravo simbol anarhije, da ne kažem komunizma. Elem, Lulu je bila više podobna nego nepodobna pa je vjerojatno riječ bila tek o slučaju koji je uvezao Toma & Jerrya, a ne nju.
No, i nakon šezdeset godina - a to je ono što je čini klasikom - priče o maloj Lulu su nevjerojatno svježe. Vječno djetinjstvo prikazano je u ovim stripovima kao kaos koji nastaje iz pogrešno shvaćenog svijeta odraslih, kratkotrajne pažnje, velikog srca i flegmatičnog Luluina izraza lica (najčešće je crtana bez ustiju i sa široko otvorenim očima - nešto kao dječji Buster Keaton). Apsurdne situacije prihvaćaju se kao posve normalne, mašta ima slobodan ulaz u stvarnost, a crteži i situacije su vanvremenski jednostavni a opet neprepričljivi - više bi mi vremena trebalo da vam ispričam jednu epizodu nego što bi vama trebalo da je pročitate. Zato je pročitajte. Nećete zažaliti, klasik je.
I za anegdotu: američka udruga koja pokušava privući više žena u strip (i da rade i da čitaju), zove se Friends of Lulu. A ironično je kod toga što Lulu jest stvorila žena - Marge Buell - koja je crtala dnevne karikature, no ono što se pamti i ono što se reprintira su stripovi koje su s Lulu radili John Stanley i Irving Tripp. I neću više reći ni riječi jer sam već dovoljno šovinistom ispao.
(mcn)
Post je objavljen 19.10.2005. u 22:07 sati.