Pregled posta

Fine mrtve birtije

"Nema više, nema više naše birtije, tu je još jedan vrlo vrijedan mramorni wc». Iako sam već godinama suočen s okrutnom istinitošću ovog stiha neki dan sam se na prostoru od vrlo malo četvornih metara uvjerio do koje mjere je to došlo. Naime imao sam sat vremena za ubiti solo u gradu na potezu oko SCa (ne nisam išao na filmski festival, ne volim festivale) a kako a) nisu mi se razgledavali izlozi, jer sam muškarac u srednjim tridesetima i b) pila mi se piva, odlučio sam negdje navrnuti na istu. Moj prvi izbor bio je legendarni birc ispred samog SCa, ovjekovječen na legendarnom omotu prvog albuma Azre,


kojeg i sad od milja zovemo «socijalistički». Kad smo se tamo zadnji put nalazili, negdje u subotu u još ranim podnevnim satima, s primjerkom jutarnjeg lista u ruci, sjetio sam se valjda baš ponukam asocijacijom na tu fotografiju Štulićevog stiha «Novine u ruci jučerašnji broj, ne izgledam lijepo briga me za to». Da preskočim narednih dvadesetak sati radnje, drugi dan te novine su definitivno bile jučerašnji broj, i sigurno nisam izgledao baš bajno. Ah kako volim takve izlaske. No avaj, ta birtija baš u socijalističkom duhu svog interijera radi samo do 21 sat, a taman toliko je neznatno prošlo. Nema veze rekoh bar je ovaj vuglec poznat po opskurnim rupama, kariranim stolnjacima, mesinganim šankom, i konobaricama u srednjim pedesetima koje imaju moć diskrecije, te dobro procjenjuju kad treba s tobom izmijeniti riječ dvije o problemima njenog muža u Croatia Busu a kad znaju da jedina umjetnost koju momentalno cijeniš je «umjetnost zatvorenih ustiju». Prvo sam odlučio svratiti do Boćara, legendarne rupe na početu Kranjčevićeve , još jednog kartaško-gemištersko okupljališta ukrašenog peharima s turnira u prvenstvima zajednica općina i mjesnih zajednica. Al šok, nevjerica, zlo i naopako. Zatvorili butigu. Svojedobno je preko na tramvajskoj stanici kod Cibone bio majmunjak ( za neznalice- naziv od milja za sad već gotovo izumrle Zgb stand up birtije u kojima nema stolova i potpuno su ostakljenje, tako da se vidi promet na ulici, nekad su bile jedina vrsta ugostiteljskih objekata za cugu s nogu . Zadnji se drži na početku Ilice par metara od trga) , u koji su išli alkići iz lokalnih privrednih subjekata a sad je već neko vrijeme tamo u «Subway». To je katastrofalni lanac fast food restorana u kojem ti sendvič naplate 30 kn jer po sebi ima sjemenke. Valjda kako je nestalo privrede nestalo je i samoupravljačkog alkoholizma. Sve okolo paperless uredi s tri geeka kojima je bitna razlika u ukusu nescaffea, i tajnice koje gablaju jogurt s 0,00001 posto masti. Nitko više stoički, a ni stojećki ne drma lozu.. A kad smo već kod fast foodova, nekako mi se čini da su zaposlenici u istima samo dno evolucijskog lanca. Hranidbenog sigurno. Već shrvan bijesom i boli, u nadi se zaputih prema križanju Kranjčevićeve i Ozaljske gdje je svojedobno bio eklatantni primjer birtije kariranih stolnjaka i srednjoevropske utjehe kultni «Ozalj». Ali naravno, ćorak, devastirani prostor i prekriveni izlozi. Draže mi ga je vidjeti i takvog, nego da su tu otvorili npr. salon skutera. Nisam se ni uputio dalje prema Trešnjevci jer su i «Orebić» sličnog profila također deklasirali a kultne «Dvije lipe» na Trešnjevačkom placu su već dulje vrijem u fazi preuređenja i sve me strah na što će to ličiti: Jebate pa birtije bi trebalo zaštiti kao kulturne spomenike a ne ih pretvarati u replike muzeja u Bilbau. O nekim mojim omiljenim birtijama poput Drageca i Mlinova, neznatno dalje od ovog poteza, u kojima sam ostavio dobar dio mladosti da ne govorim, davno su upokojene pod najezdom frankfurtske škole uređenja. Stvarno temeljito uništenje birtijskog duha. Kako mogu kontemplirati o smislu svega, s geliranim konobarom na koje se pale šiparice i uz šank nad kojim se kočopere sva šminka prdolinka pića od Chivasa do onih kokos smeća, a koja ustvari nitko ne pije, jer se serviraju jedino kave. I svira nekakva muzika. Pri tom uopće nije bitno KOJA muzika, u pravim birtijama nema muzike, nema teorije, osim u iznimnim slučajevima kad daš konobarici svoju loše snimljenu kazetu(da KAZETU) s Creedencima ili Tomom Bebićem. I što mi je na kraju preostalo? Kako je želja za pivom uvijek jača od gađenja spram mjesta na kojem se dotična pije, otišao sam u Stars caffe( svaka vam čast na debilnom naslovu)kod Cibone, i čak gle čuda imaju veliko Karlovačko(nije obećavalo) po 10 kuna. Zapravo mjesto i nije nekako prešminkersko više bi ga okarakterizirao prolaznim ali jebi ga nema nikakav šmek , sve neki tipovi u kravatama koji pričaju o nekakvim ulaganjima ili automobilima, parovi koji cuclaju kavu u 10 uvečer, i opća bezličnost s «24 sata» ostavljenim na stolu za čitanje. Ma kurac ću to čitati. Srknuo sam pivu za 10 minuta i zbrisao. Kad sam nedavno bio u Bjelovaru, prolazeći glavnim trgom jedan frend odande je rekao rečenicu koja najbolje opisuje ovo o čem sam pričao «A ovo je gradska kavana koja je kao i u svakom gradu postala DM». Jebi ga, izgleda da nas je prvo sredio gastarbajterski duh pa su npr. «Zagrebački plavi « «Lotršćak» i ostala nekad kultna socijalistička poduzeća predana džabalesku likovima poput oca imotskog fudbalera, ili su ih preuredili tipovi koji «rmbali vanka», pa će sad napravit sebi kafić koji će ih podsjećati na vlastiti nadgrobni spomenik od 5 katova kojeg si tim istim auslanderskim novcem rade. I onda kad su oni otišli malo u defanzivu , taman nas je dotaknuo globalizacijski demon. I sad šećem uz subwaye i dmove, u jebenoj Savskoj i nemam gdje solo popit pivu, a da se osjećam kao ljudsko biće na kraju dana. Jest ima onaj šatro pub u kojem čak imaju i Velebitsko, ali nazovite me starim gunđalom, mrzim piti pivo u nečem što se zove pub a to nije, i uz čiju terasu drndaju tramvaji. «Nothing gonna change my world» rekoše davno Beatlesi. Kurac neće, počet će s promjenama baš tamo gdje smo najslabiji.

Post je objavljen 19.10.2005. u 19:14 sati.