Bio je to početak još samo jednog dana provedenog u bezvremenskoj samoći, uglačanoj mirisnim trenutcima praiskonske šumske meteži koja je, iako rijetko, znala na neko vrijeme zaokupiti misli pojavi ravnodušnog pogleda, naizgled podmukloj, a zapravo mirnoj i najčešće spokojnoj. No bio je to dan kada je započela priča koja je imala završiti bezbrojne godine razgovora oči u oči... s namreškanim zrcalom šumećeg prijatelja, šetnji samo sa sjenom oduvijek gole mjesečine, tako zemaljske pojave, s utjehom za svakoga, uvijek istog lica i lažnog osmijeha.
Vjeđe su uspavane brdovite pojave danas lijeno zastale poluotvorene, ignorirajući podnevno sunce, pred očima držeći sliku prošle srebrne noći. Klešući je u stijenama najdaljih dubina svoga plamtećeg uma, neprestano iznova, svaki put ljepšu, svaki put nježniju, ležao je opijen, ne ćuteći ništa osim zvuka tihog nespokoja. Izmireno sudbinom, srce se blago ljuljuškalo nekom novom, nestvarnom melodijom, pjevušilo je glasno, no još uvijek nesigurno, gubeći pokoju notu u novom, ispunjujućem zanosu.
Svaka slika imala je okus, svaki dodir imao je zvuk, svaki je miris plesao pred očima i sve tako, uokrug. Oči su davno postale suvišne, iako su nepogrješivo parale mrakom... sve je bilo poznato, sve je bilo znano... sve do mračnog bisera u srebrnoj noći...
... jedva se prene, jedva zagrabi slijedeći dah, jedva se pridigne, jedva zakorači naprijed, a onda...
... miris lovine lagano dotakne sliku crvenog okusa svojim staklenim zvukom... šumom se, još jednom, zazeleni tišina...