Trganje srca. Točno to osjećam. U grudima neizdrživa bol. Moje srce neće eksplodirati pa izazvati samo jedan osjećaj boli. Ono se trga, kida, puca polako tako da osjećam dugu, mučnu, neizdrživu, krvavu bol. Dišem, ali nemam zraka. Gledam, ali ne vidim ništa. Nemam doživljaja svijeta oko sebe. Sve je mrtvo i mračno. Vidim samo krv koja teče iz rana nastalih laganim trganjem moga srca. Htjela bih zaplakati. Nije vrijeme. Nije mjesto. Postoji li uopće pravo vrijeme i mjesto za plakanje? Htjela bih, ali ne mogu. Osjećam suze, ali ne teku.
Koliko god je malo potrebno da čovjek bude sretan, još je manje potrebno da padne vrlo nisko i pati. Čula sam ono što je najgore što osoba koja voli može čuti. Čula sam danas da je viđen s novom djevojkom. Već? Prva pomisao mi je bila – zar već? Pa kako? A ja? Želim da se zemlja ispod mene otvori i da me proguta. Neka me ne pušta na svijetlo dana dok ne zaboravim, dok ne prestanem misliti, dok ne postanem hladna prema njemu... Neka me drži dalje od svih.
Neka mi svi koji vole sretno danas oproste, ali danas mrzim ljubav, mrzim sreću, ne vjerujem da to postoji... Mrzim i sebe jer sam tako slaba... mrzim se kada patim dok on ima drugu...
Vidim samo krvave tragove, osjećam trganje, želim da ne osjećam, želim da ne boli...