Prosao sam sinoc opet u dugom kaputu kroz tvoj put,ko lopov lica zamagljena.
Noc je vec bila odmakla,a suza na licu nije se pomakla,stoji vec tu sama skrivena.I sve opet vidjeh
ponovno ko na slici isarano,ti u smedoj kosi ko ruza u rosi.
Ja pak tobom zacaran,ko da me dohvatio neki stari carobnjak zagledan u tvoj dah.
Prosao je kao i tad,neki zamor necujni nalik na vatrin ples u kaminu dalekom.
A ko zna sa bi bilo sad,da nisam spazio pogled tvoj na meni,kako mi otkljucava sve brave stare sto ih je zivot da se obrani stvorio.
I nisam dalje mario nizasta,vec mi se duboko usjekla slika tvoga pogleda.
Dalje je slika nestala,modra se uspomena izgubila.Znam tek da te drugi grijao,nocu onako rukom bogato,no poput mene ne,to nikako.
Pisem ja sad pisma,price cak se nade i poneka pjesma,saljem poruke neposlane u dodire beskrajne.
I nek se nitko ne naljuti,za moje rijeci,za razlog nekad mojoj sreci,jer moja ruka ne drzi zlo al tesko
drzat moze istinu.Pa ona ispliva na povrsinu poput izgubljene stvari ili nekog sna.
Pitaju me stalno kad ce trubadur ili bijeli vuk dozvat svoju djevu na mjesecu,a ja im kazem rec cu sve
al molim te samo to ne.Nemam vizije ni snage pokretat price mislene,ja tek i pukoj tisini dosadujem.
No ko na vrtuljku vrti se,sreca se uvijek negdje okrene.Mozda je bas ova poruka otkljucala vrata njezina jer dok nade ima zivim a za dalje lako cu.
U krevetu starom djetinjem gledam slike,sanjam dodire koji jednog dana mozda svoga cuvara pronadu.
Post je objavljen 19.10.2005. u 13:07 sati.