Zovem se Jan Kristijan i još nekako, ali to nije važno. Imam mamu, tatu i seku. Imam i nešto šire rodbine, ali ni to nije bitno. Imam i 5620 grama i 60,5 centimetara i sve ono što ljudi moje veličine imaju. Ako to koga zanima.
Imam i tetu doktor, bake i djedove, čak i sestričnu i bratića ali od svih mi je najdraži i najvažniji moj Medo. Upoznali smo se jednog lijepog dana kad ga je tata privezao za ručku ležaljke u kojoj provodim dokona prijepodneva i nešto malo užurbanija poslijepodneva. Moj je tata informatičar i ima puno žica i kablova. Sve te žice i kablovi zmijugaju ispod njegova radnog stola i mama svaki put ježi neku patku dok ih usisava. Moj tata jako voli moju mamu pa je kupio one male tanke plastične trakice kojima veže zmijugave žice i kablove e da se mama ne bi više uzrujavala. Takvom jednom plastičnom trakicom Medo se drži za ručku od moje plave ležaljke. Medo ima plavu kariranu košuljicu i bijelu štikanu kragnicu, rupu u trbuhu i kolutave oči. Pamet mu se malo rastresla, a to znam po tome što mu u glavi stalno nešto zvecka.
Ja ne znam tko mi je donio Medu, ali otkad on na mene gleda s visoka, nas smo dvojica postali najbolji prijatelji. Prije no što je došao biti moj najbolji drug, mama je stalno morala biti uz mene. Moja je mama najnajnajbolja mama na svijetu i sasvim je kul, ali ona ne zna gugutati. Trudi se jako, ali stvarno joj ne ide. Za razliku od Mede koji je odmah skužio kako se to radi. On me samo gleda onim svojim našivenim očima, pažljivo sluša i tu i tamo s razumijevanjem zatrese glavom dok mu ja rukama i nogama pripovijedam o svijetu van plave ležaljke. Na njega se ovakav mali stvor kao ja stvarno može osloniti; on je uvijek tu, kad god me stave prileći, on me čeka na starom mjestu. Siguran sam i da bi mi bio odan i vjeran čak i da dođe neki drugi mališa na moje mjesto. Nikada on mene ne bi iznevjerio. Njegove bi se plave končaste oči uvijek okretale za mnom, a plišane šapice bi razvezale plastičnu vrpcu i prohodale ako treba.
A onda su me odveli na prvo cijepljenje. I dok sam tako ležao na lječničkom stolu promatrajući kako na glavi moje tete doktor zmijugaju neki mali crveni kablovi i žice, razmišljaljući kako bi se mama tek srdila da mora usisavati prašinu između tih zapetljavina, te protežući noge u jednu stranu i izvivši vrat u drugu, primijetio sam nešto mucasto i smeđe u kutu sobe. Sve što sam uspio dokučiti bilo je čudno krzno u visini mojih očiju i dok je Sestra Mila iglom nanišanila moje bedro ja sam krajičkom oka spazio šapu. Veliku, stvarno i zbilja veliku šapu. Smjestivši se malo kasnije iza maminog ramena, sa sigurne sam udaljenosti pokušao vidjeti odakle ta šapa izviruje. Moje male sivoplave oči dugo su se uspinjale smeđim krznom dok napokon nisu došle do grdne njuške, pa onda preko grebena nozdrva i do dva prodorna smeđa oka. Uši su stršale tako daleko na obje strane da sam dva puta morao glavom opisati polukrug da ih promotrim...
Majko mila, koji Meeedo!!!
I dok su svi mislili da plačem zbog cjepiva protiva Haemophilusa influenzae tipa B, ja sam suze lio shvaćajući da će biti nemoguće privezati ovog medu na ručku od moje ležaljke. Bojim se da niti sve tatine plastične vezice pa čak ni njegovi ježigapatak kablovi neće biti od koristi jer Veliki Smeđi je za glavu viši od mog tate i sigurno jako težak.
No, dosjetio sam se. Budem li pažljivo sve isplanirao, prvo će Medo pobjeći sa mnom nakon pregleda, onda ćemo ga prošvercati do stana u prtljažniku tatinog forda, nakon toga će ga mama za uši popeti uza stube, i na kraju ćemo njime obrisati pod ispod mog krevetića. Za to sam se mjesto odlučio iz više razloga: prašina se više neće lijepiti za parket pa će mami biti lakše očistiti podove, moj Mali plavi prijatelj neće biti ljubomoran, a mene će napokon netko noću čuvati od Mraka.
A i mami može pružiti šapu kad ju noću uplaši pun mjesec.
Post je objavljen 19.10.2005. u 00:16 sati.