Marketing
Pravo na život
Prvo, da ne bi bilo nesporazuma, ovo nije post u kojem se ikoga osuđuje, proziva niti išta slično. Ovo je post za život, ili možda post protiv gašenja života. Dakle, post o mojoj savjesti, ne o tuđima. Ako se netko osjeti prozvan, to je isključivo iz njegovih osobnih razloga, a ne jer ja to ovim postom želim.
Ne znam ima li ljepšeg dara od onoga kojega imamo baš svi – život. Život kojeg su nam podarili naši roditelji. Ali ne samo oni, nego i Bog svima nama koji u Njega vjerujemo. Ljepšega dara od toga nema, koliko god svakodnevno zaboravljali na njega, u mnoštvu vrlo često i ne baš nužnih činjenica koje nas zaokupljaju.
Za mene, a i ne samo za mene, jer medicina je tu rekla svoje, život počinje začećem. Tada je određeno sve ono što će čovjeka činiti čovjekom. Sa 24 dana života počinje bebi kucati srce. Što je i prije nego majka zna da će imati dijete. Znači, u trenutku spoznaje, njenom djetetu kuca srce. Što je jedan od znakova da je to živo biće. Živ čovjek.
Pravo na život za mene neargumentirano je osporavati argumentom da žena ima pravo raditi sa vlastitim tijelom što hoće. Jer, tu nije riječ samo o njenom tijelu, već o njenom i bebinom. A i onom trećem, očevom, koji ima jednaku ulogu u stvaranju novog bića. Prema tome, smatram da otac ima pravo odlučivati o sudbini vlastitoga djeteta jednako kao i majka.
Svjedoci smo da često dijete ne bude radost kakva bi trebala biti, vrlo često baš radi nedostatka ljubavi. Jer uz ljubav teško da ijedan problem može biti nerješiv. Sigurno može biti težak, ali i najteži uz ljubav postanu puno lakši. Bez ljubavi, i najbanalniji mogu izgledati enormno veliki.
Nadalje, smatram da odgovornost vlastitog ponašanja treba biti misao vodilja koja nas prati u svakom trenutku života pa i onome kada se upuštamo u spolne odnose. Jer, tko god je dovoljno zreo za njih, treba biti svjestan i posljedica. Nažalost, žao mi je da mnogi zaborave da seks nije igra. Žao mi je da to zaborave i oni koji od kojih bi djeca trebala učiti.
Jeste li se kada zapitali koliko vama bliskih ljudi ne bi bilo da su mame i tate radi neplanirane bebe odlučili uskratiti joj pravo na život? Ja jesam. Mislim da bi svijet bio puno siromašniji. Puno. Možda i neki od nas ovdje ne bi pričali jedni s drugima. Možda netko od nas ne bi imao život. A tko bi želio da taj život nema?
Teških je sudbina, teških životnih priča, teških okolnosti no tko sam ja da sebi uzmem za pravo određivati da nekome njegov život neće biti jednako mio kao i meni moj? Ili da procjenjujem da dok je netko jako mali, ne vrijedi jednako kao i mi «veliki». Ja to ne želim, niti ću ikada željeti. Naprotiv, dati život drugome je za mene je jedno od najljepših iskustava u životu čovjeka. Nadam se da ću i ja to jednom osjetiti.
UPDATE
Ako želite pomoći Filipu, otiđite na njegov blog.
Post je objavljen 18.10.2005. u 22:59 sati.