Nisam u depri ali mi se po glavi vrzmaju neka fundamentalna pitanja tipa hocemo li i clankonošce vidjati u raju, jer kako stvari stoje i oni su dio živoga svijeta a isti je prema odredjenim filozofima jedna neraspadljiva cjelina samo što se pretace iz jedne forme u drugu, a uz to je i vjecna, dakle pratvar, kao neka smjesa od koje Bog sad valja ovo sad ono i eto tako clankonošci ce ak spomenuti filozofi budu u pravu biti s nama. Možda cak i pauci, a ja se pauka bojim i tako. Ima i drugih temeljnih pitanja, a sve to mi lijepo odvraca pažnju od životno egzistencijalnih pitanja vezanih uz ovu bijednu ovozemaljštinu. Pih pa tko je vidio razmišljati o tamo nekoj nemogucnosti kupnje stana ili kuće u Zagrebu kada se covjek može eto tako lijepo zabavljati umovanjem toga tipa i takove vrste.
Moreschini je definitivno obilježio jedno razdoblje moga života, trauma nema ili ih bar ne primijećujem tek s vremena na vrijeme opazim kako me B zacudjeno pogleda nakon mojih odredjenih najblaže receno neubicajenih reakcija, osobito glede moje zaboravnosti. Mislim, divim joj se kak sve to izdrži. A nije iskljuceno da uskoro pocnem doživljavati sudbinu Sokrata.
Ma mene ljubav drži...
Post je objavljen 18.10.2005. u 21:58 sati.