Ide vrijeme i za sobom vuče i lijepe i ružne dijelove života. Iako pokušavam biti jaka i tvrda i hladna i držati se svojih odluka, teško mi polazi za rukom. Natrpala sam si puno sportskih aktivnosti koje me jako vesele i izvlače iz mene energiju, ali izgleda da negdje u meni postoji određeno spremište u kojem se skriva energija koju guta tuga.
Ma ne, ne mogu reći da sam jako tužna ili da sam u onom čudnom crnom razdoblju. Nisam. Međutim, jesam u nekakvom efektu žaljenja, u emocionalnoj zbrci, jer mi se događaju lijepe stvari na poslu i u slobodno vrijeme koje nemam kome ispričati na dugo i na široko. Nemam se kome pohvaliti. Ne računam roditelje u ovu kategoriju. Ne računam prijateljice u ovu kategoriju. Mi pričamo, ali nije to ono što mi nedostaje.
Nedostaje mi posebna osoba koja će se svemu tome veseliti u jednakoj mjeri kao i ja, a možda čak i više. Nedostaju mi trnci u trbuhu kada me netko pogleda. Nedostaje mi drhtaj cijelog tijela kada me netko uhvati za ruku.
Prošlo je otprilike 15-tak dana od posljednjeg razgovora s dotičnim gospodinom. Ne znam da li da se pohvalim kako 15 dana nisam pala u iskušenje da ga nazovem ili da se kudim zato što mi tih 15 dana izgleda kao da je prošlo 15 mjeseci i da je možda vrijeme da ipak okrenem taj broj.
Prošao me je onaj period kada sam bila ljuta na njega i zbog toga lakše podnosila odvojenost i tišinu. Sada sam u razdoblju u kojem lagano počinjem razmišljati kako bi bilo lijepo čuti ga, a znam da je to najgora moguća stvar koju mogu napraviti.
Vjerojatno bi se mogao kreirati graf osjećaja kroz koje određena osoba prolazi nakon prekida veze. Točno ga mogu zamisliti. Na osi X prikazuje se broj dana (svaka ostala mjerna jedinica ne dolazi u obzir kod osoba koje pate jer dani sami po sebi prolaze puževim korakom), a na osi Y prikazuju se vrste osjećaja kroz koje prolazim. Pri dnu osi Y su najgori ljudski osjećaji - mržnja, ljutnja, osvetoljubljivost, ravnodušnost.... Moj grafikon bi prvih 10-tak dana bio pri dnu, onda bi se polako dizao i, kao trenutno sada, oko 15-tog dana, bio bi u razini osjećaja "prijateljstva", ljubaznosti, ukratko onih osjećaja u kojima nalazim 1001 razlog da ga kontaktiram, a što će biti dalje.... iskreno, nemam pojma što će biti kasnije... koji će me osjećaji obuzeti i prevladati mojom dušom...
Željela bih da se ne zamaram mislima o njemu, ali osjećajući da mi nedostaje netko poseban, uvijek se u mislima vraćam njemu. Bilo bi lijepo vidjeti njegov osmjeh nakon što mu ispričam neku novu dogodovštivnu.
Trenutno sam totalno emocionalno zbunjena. Nadam se samo da će ovaj dan proći malo brže od puževog koraka pa će moje emocije smiriti doživljaje preko noći i sutra ću već biti bolje... nadam se... zaista...
Post je objavljen 18.10.2005. u 17:24 sati.